Takozvana žanrovska književnost je kod nas oduvek potcenjena još od vremena Milovana Vidakovića koga je VSK onako puritanski isprozivao u prvim književnim kritikama na srpskom jeziku. Tako i danas ako u Srbiji pišete nešto što se može tumačiti u ključu horora, sf, epske fantastike ili krimića nećete biti poštovani od visokoučenih žirija velikih književnih nagrada za razliku od nekih „semolj“ pisaca čije su knjige dosadnije od gledanja naše fudbalske “superlige”.


Goran Skrobonja je više od 25 godina jedan od naših najznačajnih autora fantastike i strave i užasa. Pripada grupi pisaca koja je osvežila domaću književnost i podigla kvalitet naše žanrovske književnosti.

U romanu „Čovek koji je ubio Teslu“ bavi se popularnom temom multiverzuma, naučnom teorijom po kojoj postoje paralelni svetovi u kojima se istorijski događaji našeg sveta odvijaju potpuno drugačije.

Glavni junaci ove priče su Jevrem Radivojević i Nikodije Marić, ovaj drugi je već poznat čitaocima Skrobonjinih dela. Oni žive u dva različita univerzuma, obojica u Srbiji ali prvi u jednoj koja liči na Srbiju sa početka 20.veka a drugi u jednoj koja liči na Srbiju 21.veka.

Njihovi životni putevi će se spojiti zahvaljujući jednom Teslinom eksperimentu.

Pisac je uložio veliki trud da što detaljnije dočara oba sveta o kojima piše, pogotovo alternativnu Srbiju sa početka 20.veka. Tako kroz knjigu defiluju razne poznate ličnosti kao što su Apis, Cvijić, Lazar Komarčić (kome je pisac odao poštovanje koje ovaj prvi naš pisac naučne fantastike i jedan od prvih u svetu od naše sredine nikad nije dobio), Mata Hari, Bufalo Bil, Nušić, Skerlić (koji je predstavljen kao neuspešni pisac naučne fantastike, mala ironija na račun surovog kritičara). Alternativna Srbija 21.veka je predstavljena manje detaljno ali možemo prepoznati paralele sa našom današnjom „elitom“.

Deo u kojem je narator Jevrem, Teslin asistent, je malo sporiji i manje dinamičan od dela u kojem glavnu ulogu ima Nikodije, i to je možda jedina mana romana. Ipak, može biti zanimljivo ljubiteljima istorijskih igara „šta bi bilo da je bilo“ videti kako je Skrobonja zamislio tu drugačiju Srbiju 19. i početka 20.veka u kojoj najveći svetski naučnik ima laboratorije u Beogradu te smo zahvaljujući njegovim pronalascima jedna od naprednijih zemalja sveta, u kojoj ne vladaju ni Karađorđevići ni Obrenovići, i tako dalje da vam ne prepričam baš sve.

Ideja kojom se ovo delo uzdiže i prevazilazi granice žanra je da postoje tokovi istorije koji se moraju ispuniti iako na drugačiji način, da je uloga nekih ljudi, pogotovo onih koji izazivaju velike nesreće sledeći tobože nacionalne interese, uvek mračna i katastrofalna. Takođe ovo je knjiga koja se bavi i smakom sveta i opasnostima koje sa sobom nosi nauka.

Ne očekujte srednjoškolski stil pisanja kao kod mnogih aktuelnih pisaca fantastike kod nas, ovo je ozbiljno štivo mada veoma čitljivo i da postoji neki rezon i književni ukus u ovoj sredini ovakve knjige bi bile među najčitanijim a pisac bi dobijao nagrade i tzv. „ozbiljnog“ žirija one književne nagrade za koju ste svi čuli.

Veran Mijatović
Izvor: Zabavište