Kada sam prvi i poslednji put bio u „Ganu“, bilo je podne i išao sam tamo sa drugarom da ispucam iz „gloka“ svoj prvi šaržer. Nisam imao pojma da se ta streljana pretvorila u najopakiji klub za svirke u kojoj svaki vikend nastupi neki veći bend. U petak, šestog novembra, svirali su Bjesovi, a u najavi je pisalo da će svirati preko tri sata, „pa ko živ, ko mrtav“. To je bio sasvim dovoljan motiv da naoružan tankom spravom odem na svirku.

Oko pola 11 počeli su da puštaju publiku, pa sam ušao sa prvim talasom fanova u prostor u kojem sam prvi put pucao iz pištolja. U delu gde je bila streljana, sada je prostor za svirke, a bina je tamo gde su stajale mete za gađanje, od kojih su  neke ostavljene kao dekor na bini. Pored najlepše šankerke sa kratkom kosom koju sam video u životu, klub „Gan“ ima sve potrebne uslove za odličan koncert. Ceo enterijer kluba je savršen za ovakve događaje jer ima dovoljno prostora za publiku, šank je na pravom mestu, ve-ce je sasvim pristojan i dovoljno dostupan, a postoji i izdvojeni deo za sedenje, gde su smešteni bendovi. Zvuk je idealan, dovoljno glasan da se uživite u muziku ako stojite pozadi, a nije neprijatan i preglasan ako stojite skroz napred, pred binom, gde sam i ja stajao u trenutku kada je počela svirka.


Bilo je oko 11 sati kada su krenuli. Izašli su na binu i bez ijedne reči, bez ikakvog gesta, najava i govora, krenuli su sa rokanjem. Danima pre svirke slušao sam album „Sve što vidim i sve što znam“ i kao da su me pitali kojom bi pesmom trebalo da otvore nastup, krenuli su sa „Verujem“. Od tog trenutka vreme nije proticalo po ucrtanim segmentima na satu, već je postojalo samo vreme dok sviraju i vreme između pesama. Ne mogu ni da prepričam svaku pesmu i šta se sve dešavalo u publici dok su Bjesovi gruvali, jer svaka stvar je bila jedna epizoda u tom tročasovnom filmu, a sad mi se javljaju samo fleševi iz šutki, krupni kadrovi podignutih ruku i lika sa dugom kovrdžavom kosom koji mlati glavom u prvom redu. U tom prvom delu svirke konceptualno su povezali stare stvari sa pesmama sa albuma „Bolje ti“, a posebno se istaklo izvođenje pesama „Ona te voli“ i „Besan pas“. U pesmi „Ona te voli“ publika se potpuno sinhronizovala sa bendom, pevali smo kao da smo ugovoreno vežbali za ovaj trenutak. U tom trenutku mi je bilo potpuno jasno zbog čega Bjesovi mogu da naprave samostalnu svirku od tri sata i da napune ceo lokal – njihovi fanovi su oni pravi slušaoci koji proživljavaju pesme i podjednako dobro znaju i one najnovije i one stare više od dve decenije. Iz tih teških, sporijih stvari, svirka se ubrzavala ka pesmi „Besan pas“, tokom koje su nastale prve štuke, nakon kojih je u svakoj pesmi bilo bar nekog gurkanja i skakanja.

Bjesomar je od početka svirke sa bine doturao pivo ljudima iz prvih redova. Otvorio je karton onih malih 0,33 flaša i posle svake pesme pružio bi ih po nekoliko u masu. Svaki put kada bi se između pesama uhvatio za mikrofon, očekivao sam da će reći nešto što će nas produhoviti i otkriti nam tajnu o svetu iz kojeg su Bjesovi izašli, ali bi on oćutao ili bi samo rekao naslov pesme. Imao je i svoje trenutke kada je padao u trans i vrištećim glasom pevao refrene ili dok je stajao zaleđen sa iskrenutom flašom iz koje mu je pivo curilo niz ruku, i u tim trenucima talas energije sa bine je preplavljao publiku, a odatle se vraćao nazad.

Činilo se da na njihovoj svirci može da se dogodi apsolutno sve. To je neobjašnjiv osećaj, ne postoje argumenti kojima bih to opravdao, ali kada ste tamo, dok vas zvuk sa bine razbija na elementarne čestice i ponovo sklapa u neki novi oblik, ne postoji ništa drugo sem muzike i onoga šta je ona za vas. Nema misli o svetu van kluba, ne postoje sećanja na bilo šta drugo sem na to kada ste prvi put čuli pesmu „Dar“ i jednostavno osećate prisustvo nečeg većeg od samog benda i ljudi koji prave tu muziku, a to je sam kult Bjesova, sama ideja koja je u tom trenutku živela u svakom od ljudi u publici. Kada kažem da je moglo da se dogodi apsolutno sve, pod tim podrazumevam da se ne bih iznenadio ni da je meteor pao na binu, jer sve je bilo tako povezano i logično, njihova muzika je držala prostor i vreme u jednoj celini. Jednostavno, svirka je bila takva - oslobađajuća, puna emocija, energična i pre svega kvalitetna, jer su imali sasvim dovoljno prostora da odsviraju one odlične pesme za koje nema vremena na drugim klupskim svirkama. Moram da napomenem i da je ogromna razlika kada na koncertu imate tonca koji poznaje zvuk benda na kojem radi, što je bio slučaj sa ovom svirkom, a to se najočiglednije moglo prepoznati u načinu kako je eho na vokalu upotpunjavao svaku prazninu i, zajedno sa instrumentima, pravio psihodeličan gruv. 


U onom delu svirke gde se menjaju bubnjari, čitav doživljaj se podigao na novi nivo, jer stvari sa albuma „Svetla, svetlosti“ imaju drugačiji gruv nego one starije – mnogo su tvrđe i melju u svojim krugovima. Svako ko je bio napred tokom pesme „Nebo“ zna na šta mislim. Od te šutke ostale su mi modrice po leđima koje bih voleo da uramim u sećanje na ovu svirku. Koliko je koncert bio dinamičan, dokaz je da su u nekim pesmama svi pomahnitalo skakali, dok su u drugim horski pevali i tapšali, a tokom pesme „Aikido“, svi smo đuskali kao da je u pitanju neki disko hit. Kada je Ramon, drugi bubnjar Bjesova, poreklom iz Holandije, završio svoj deo, ostao je na bini uz prvog bubnjara svirajući na činelama neke od pesama, a onda je ostatak svirke dopunjavao svirajući palicom na jednoj od onih malih pivskih flaša. To je bilo pri kraju svirke, kada su već svi potpuno izgubili pojam o tome gde su i šta se dešava, pa su u jednom trenutku tri lika pevala sa Bjesomarom, zagrljeni na bini oko mikrofona.

I sve što je trebalo, dogodilo se na toj svirci. Video sam i neke zajebane ćelavce kako se guraju u masi, video sam više parova kako se ljube uz „Bolje ti“, bilo je i podizanja pojedinaca i bacanja kroz masu, u svakom delu kluba kao da se dešavalo nešto sudbinsko i veliko. Ve-ce je već mirisao na gandžu kada sam u njemu sreo dva lika, jedan sa majicom Metalike („And justice for all“), a drugi u RATM majici. Ja sam bio u majici Cepelina i nas trojica, dok smo čekali na svoj red u klonji, sasvim smo lepo popričali o muzici koju volimo i slušamo pored Bjesova. To je još jedna stvar koja mi se sviđa kod publike koja sluša ovaj bend – svi su potpuno otvoreni, vrlo lucidni i zanimljivi ljudi. Postoje oni tvrdokorni fanovi koji su potpuno ušli u dubinu svih pesama i skoro nestali u njoj i kao da su se otuđili od sveta van Bjesova, a tu smo i mi koji smo metafiziku i odnos prema Bogu naučili preko pesama na albumu „Sve što vidim i sve što znam“. A devojke koje slušaju ovaj bend ne padaju na glupe fore i obično uleću u šutke sa mnogo više hrabrosti nego muškarci pored njih, što je još jedan od razloga zašto volim da budem na svirci Bjesova.

Završili su nastup uz „Ime“, „Vraćam se dole“ i „Vreme je“, koje su odsvirali na bis. Bilo je više od dva iza ponoći, bili smo iscrpljeni od šutki i stajanja, ali na svakom se videlo da je proživeo ta tri sata, stvarno je postojao i osećao nešto iskreno i ljudsko, a to je poenta svake svirke. Baš zbog toga što imaju toliko dobrih pesama, voleo bih kada bi Bjesovi pravili konceptualne koncerte, da sviraju samo jedan album od početka do kraja, a ako je potrebno, na bis uvek mogu da odsviraju one glavne hitove. I posle ovako duge svirke, nije mi dovoljno ovog benda i rado bih otišao da ih slušam u Banja Luci, gde im je sledeća svirka. Kad će mi biti dosta Bjesova? – Mislim da će se to desiti tek kad mi stane dah. 

txt: Andrea Kane
foto:  Michael Bowring (izvor stranica Bjesova)