W.A.S.P. – Golgotha
Helly Cherry
Negdje tokom devedesetih sam malo zaboravio na W.A.S.P. Pod iskušenjem novih mladih bendova, nove muzike i uzbudljivih vremena, nisam uopšte pratio bend skoro deset godina. Bila je to greška jer je Blackie Lawless, uprkos svemu, izdavao odlične albume. Pa zašto je onda ostao, donekle, u zapečku metal scene? Zašto W.A.S.P. nije ogromno ime poput Metallica, a svakako zaslužuje? Mislim da odgovor leži u njegovoj tvrdoglavosti da ne mjenja imidž, što najviše govori o publici i njenom kvalitetu, ne toliko o samom Blackieu - i u promociji naravno. Želim reći da čovjek i dalje fura isti imidž nakon svih ovih godina, i helanke nikako ne idu na stomačinu i podbradak koji su mu godinama narasli. U posljednjim godinama je počeo da skriva stomak sa širim majicama, ali i dalje izgleda, mora se reći, komično. To je ono što veći dio publike primjećuje. Spoljašnjost, periferije, ne srž, ne muziku. To su Vam današnji fanovi, u stvari, većina. Ne smijem da griješim dušu i govorim baš toliko generalno, ali je razočaravajuće gledati toliko klinaca, pa i stariju publiku, koji su u metalu isključivo zbog imidža. Zato W.A.S.P. nemaju baš toliko velikog uspjeha, jer nisu „dovoljno ugodni oku“. Izvinite me na maloj digresiji.
Prije izlaska albuma, Blackie je počeo sa objavljivanjem članaka o značenju pjesama. Danas, kada je po stručnim analizama pažnja tinejdžera usresređena na jednu stvar jedva 6 sekundi (i ovo jeste zvanična statistika) nije za očekivati da će iko čitati što on piše, i velika je greška ne pročitati jer čovjek ima mnogo toga da kaže. Davno su prošla vremena kada je isključivo pisao o seksu, alkoholu i rokenrolu, i teme albuma, već dobrih dvadesetak godina, su problemi društva, grozna svakodnevica, tromost ljudi, ili boli i zadovoljstva ličnog iskustva. I ovim albumom Blackie nastavlja istim putem i tako u pjesmama govori o periodu kada je bio na ljekovima protiv bolova (plomio je nogu i danas ima komad titanijuma u nozi), o početku karijere i kako nije nimalo bilo veselo boriti se svaki dan za šaku jada, o ličnom religioznom osjećanju ili o posrnulom svijetu, između ostaloga. „Golgotha“ (mjesto Isusovog raspeća i simbol bola) je zaista vrlo primjereno ime za ovu cjelinu.
„Golgotha“ je možda najličniji Blackijev album. Pjesme nisu divlje kao na prethodnicima, već odišu nekom tugom i uznemirujućim mirom. Uzmimo „Fallen Under“ za primjer. Pjesma je zastrašujući primjer muzike i teksta koja vas prikuju u mjestu. Turobna, opora kao sok od divljek šipka, zloslutna, bez iti malo svjetla, a na kraju procvjeta i pusti latice u zrake sunca i očara svojom ljepotom. Ovo bi bio opis ove pjesme, svake pjesme, cijelog albuma. Na to dodajte analognu produkciju i vrlo topao zvuk, odlične solo dionice koje cijepaju dušu, te nevjerovatno dobar i očuvan Blacijev glas koji i dalje, nakon svih ovih godina, skreće pažnju na sebe suhom muškom energijom, i imate sve što se može tražiti od jednog odličnog metal albuma.
W.A.S.P. su sa „Golgotha“ na ivici remek djela. Ne usuđujem se reći da su napravili remek djelo, ali su nevjerovatno blizu. Osjeća se da Blackie čupa i grize sa svakom pjesmom, svakim rifom, svakom otpjevanom strofom i zato ga cijenim mnogo. W.A.S.P. nisu nikada razočarali i neće nikada sa albumima ovakvog visokog kalibra!
Nikola Franquelli
Prije izlaska albuma, Blackie je počeo sa objavljivanjem članaka o značenju pjesama. Danas, kada je po stručnim analizama pažnja tinejdžera usresređena na jednu stvar jedva 6 sekundi (i ovo jeste zvanična statistika) nije za očekivati da će iko čitati što on piše, i velika je greška ne pročitati jer čovjek ima mnogo toga da kaže. Davno su prošla vremena kada je isključivo pisao o seksu, alkoholu i rokenrolu, i teme albuma, već dobrih dvadesetak godina, su problemi društva, grozna svakodnevica, tromost ljudi, ili boli i zadovoljstva ličnog iskustva. I ovim albumom Blackie nastavlja istim putem i tako u pjesmama govori o periodu kada je bio na ljekovima protiv bolova (plomio je nogu i danas ima komad titanijuma u nozi), o početku karijere i kako nije nimalo bilo veselo boriti se svaki dan za šaku jada, o ličnom religioznom osjećanju ili o posrnulom svijetu, između ostaloga. „Golgotha“ (mjesto Isusovog raspeća i simbol bola) je zaista vrlo primjereno ime za ovu cjelinu.
„Golgotha“ je možda najličniji Blackijev album. Pjesme nisu divlje kao na prethodnicima, već odišu nekom tugom i uznemirujućim mirom. Uzmimo „Fallen Under“ za primjer. Pjesma je zastrašujući primjer muzike i teksta koja vas prikuju u mjestu. Turobna, opora kao sok od divljek šipka, zloslutna, bez iti malo svjetla, a na kraju procvjeta i pusti latice u zrake sunca i očara svojom ljepotom. Ovo bi bio opis ove pjesme, svake pjesme, cijelog albuma. Na to dodajte analognu produkciju i vrlo topao zvuk, odlične solo dionice koje cijepaju dušu, te nevjerovatno dobar i očuvan Blacijev glas koji i dalje, nakon svih ovih godina, skreće pažnju na sebe suhom muškom energijom, i imate sve što se može tražiti od jednog odličnog metal albuma.
W.A.S.P. su sa „Golgotha“ na ivici remek djela. Ne usuđujem se reći da su napravili remek djelo, ali su nevjerovatno blizu. Osjeća se da Blackie čupa i grize sa svakom pjesmom, svakim rifom, svakom otpjevanom strofom i zato ga cijenim mnogo. W.A.S.P. nisu nikada razočarali i neće nikada sa albumima ovakvog visokog kalibra!
Nikola Franquelli