Sa bendom „Shinedown“ sam se prvi put susreo 2008. godine, kada je izašao njihov opako dobri (treći po redu) album „Sound of Madness“. Čoveče, kako sam tada bio oduševljen tim zvukom, tim gitarama i tim vokalom! Takvo osveženje u moru alternativnih rok i hard rok bendova je bilo preko potrebno.  Četiri godine kasnije su objavili „Amaryllis“ za koji neću reći da je bio bolji, već je bio logični nastavak (po pitanju kvaliteta) prethodnog. Nijednom bendu nije lako da svakim albumom održava kvalitet, a kamoli da ga podiže na viši nivo. Brent i ekipa su u tome uspeli.

Ono što poštujem kod ovog benda je što ne preteruje sa studijskim izdanjima (ne računam koncertne albume ili one „live in studio“ mini albume, oni su kao neka vrsta bonusa koja je tu da popuni prazninu između dva albuma). Jednostavno, njihova muzika nije dosadna, ne dovodi do prezasićenja. No, pravo je pitanje (za sam bend) – kako nastaviti priču, kojim putem? Reciklirati se ili reskirati sa promenom zvuka? Posle tri godine od objavljivanja poslednjeg albuma, pojavio se singl (kao i prateći spot) „Cut the Cord“. Pesma osvaja na prvu. Eksplozivna numera, sa toliko čistom produkcijom koja dozvoljava da se oseti ona „prljava“ nota rifova. Vokali su ponovo na najvišem mogućem nivou, određeni slogovi prilikom pevanja su naglašeni taman koliko treba, daju na intenzitetu. Ritam sekcija nije tu da puko odrađuje posao, već tera slušaoca da se oslobodi i da skokovima prodrma komšije ispod sebe.

E, sad – što se ostatka albuma tiče: definitivno je drugačiji od svega do sada što su Smith, Myers, Kersh i Bass snimili, ali na veoma pozitivan način. Mislim da bend do sada nije imao toliko pesama koje bi se mogle svakodnevno puštati na MTV-ju ili VH1-u (i to ovakvima kakvi su sad) i to nije nikakav minus, već veliki, veliki plus. Već sam pomenuo da je bend takvog kalibra na raskrsnici šta da radi – da li da se reciklira ili da promeni zvuk. Smatram da su našli kompromisno rešenje, da su malo spustili loptu, te da su sa nekog modernog, alternativnog hard roka prešli u vode komercijalnog radijskog alternativnog roka i da su tu postavili luku kojom gospodare. Američka alternativna rok scena je prepuna bendova koji pričaju jednu te istu priču, koji imaju gotovo indentičnu produkciju i kojima pesme liče jedna na drugu. „Shinedown“ uspeva da se izdigne iz situacije i tu pokazuje koliko je zapravo veliki bend. Da se ne lažemo, momci su već tu pri kraju četvrte decenije, normalno je da komponuju malo „mirniju“ muziku, ali sama muzika ne mora biti super-brza, ne moraju distorije biti prenabudžene tako da seku sive ćelije da bi bila efektna i da bi dokazala da je puna života. Uzmimo na primer pesmu „Oblivion“, sedmu po redu na albumu – taj glavni rif, oko koga se vodi cela tema pesme, tako je razarajuć, tako diže atmosferu, tera na pokret, na akciju. Blago klimanje glave u ritmu, onako kulirajuće, ne bi ni Hemfrija Bogarta ostavilo ravnodušnim.

Sam raspored pesama je tako urađen da posle prve dve pesme ide malo opuštanje, ali ne takvo kakvo se očekuje od balada, već od malo sporijih pesama koje imaju momente koji dižu tenziju taman toliko da drže pažnju slušaocu koji bi možda album pustio da mu ide u pozadini dok proverava mejl ili čita vesti na nekom sajtu. Ovo nije album koji se pusti tek da bi bio neki šum u pozadini, on jednostavno nije takav. Laganiji nego „Us and Them“ (njihov drugi album koji je imao nekoliko sporijh pesama, prošaranih teškim akustičnim delovima)? Da. Lošiji u odnosu na njega, dosadniji? O, ne – nikako ne. Recimo da je u rangu njihovog prvog albuma („Leave A Whisper“), albuma koji je imao toliko dobrih pesama, koje su same po sebi dobre, ali u nekim momentima nedorečene (što je nadoknađeno potonjim izdanjima). „Threat to Survival“ je neka vrsta novog početka za bend, što je svakako dobro baš zbog toga što se konstantno ponavljanje proverenog zvuka, te dobitne kombinacije, može vratiti kao bumerang i napraviti više štete nego koristi. Ljudi se menjaju, publika raste, sazreva, želi raznoliki spektar ideja, želi da ta paleta tonova bude šarenolika – želi da bude iznenađena pozitivno. E, pa – ovaj album je pozitivno iznenađenje.

Najslabija pesma je ona kojom se zatvara album – „Misfits“. Lagana, opuštajuća, generalno fino odrađena, ali kao da je zalutala tu, previše se izdvaja od ostalih. Mišljenja sam da bi mnogo bolje išla u završnoj sceni nekog filma baziranog po istinitom događaju. Ponavljam, fina je pesma, ali nekako ne štima. Da posle nje ide još jedna, brža i energičnija, tada bi već to bila prava stvar (ili da je na njenom mestu „Thick As Thieves“). Ovako je malo pokvaren generalni utisak, ali ne toliko da krajnja ocena bude niža.

Sve u svemu, „Shinedown“ su postavili domaći zadatak na temu „kako snimiti komercijalan (zamalo pa „MTV friendly“) rok album, a opet ostati dosledan sebi i svom originalnom zvuku“. Krajnja ocena – 8/10, jer fali barem još jedna razvaljujuća pesma kao što je „Cut the Cord“ da bi krajnji proizvod bio savršen.

Favoriti: „Asking For It“, „Cut the Cord“, „Outcast“, „It All Adds Up“, „Oblivion“, „Dangerous“.

Antonio Jovanović