Ćel Askilsen (1929) norveški je romansijer i, po oceni kritike, najznačajniji živi pripovedač. Do sada je objavio romane Gospodin Leonard (1955) i Okruženje (1969); zbirke pripovedaka: Posle ovoga pratiću te sve do kuće (1954), Kulise (1966), Ništa za ništa (1982), Poslednji zapisi Tomasa F-a upućeni javnosti (1983), Iznenadna oslobađajuća misao (1987), Veliki pusti predeo (1991), Psi u Solunu (1996).

Askilsen je dobio više važnih nordijskih književnih nagrada i prevođen je na nemački, engleski, poljski i češki jezik.

Nikad nisam čuo za Ćel Askilsena. Mislim, šta je tu čudno? Norveški jezik ne govorim, niti pratim bilo šta vezano za njihov književni svet. Ali – a uvek postoji ono "ali" koje život znači – na preporuku najboljeg prijatelja pročitao sam zbirku priča Ništa za Ništa upravo od ovog, tada nepoznatog, autora. Utisci su sledeći:

Narode, Askilsen je majstor kratke forme. To je bilo jasno nakon prve pročitane priče – minimalizam do srži, kratke rečenice, ogoljeni odnosi između likova pa donekle i mehanicizam koji te likove krasi su stvari zbog kojih me autor jednostavno oduvao & razduvao, oduševio toliko da sam imao osećaj blaženosti, otkrovljenja, doživljaj koji bi valjalo porediti sa religioznim ushićenjem nekog fanatika.

Stvari o kojima Askilsen piše jesu životne situacije koje nas konstantno teraju na razmišljanje: zbirku zaista treba čitati u malim dozama jer svaka priča nosi poentu koja iziskuje ogromnu čitalačku pažnju.

Askilsen je minimalista; priče mu nisu duže od dve-tri stranice, rečenice su kratke, gole, bez velikih ukrasa. Tipične teme njegovih storija su otuđenje, prolaznost života i društvena izolacija. Junaci o kojima piše često preziru ljude a samim tim preziru i sebe; mahom su to starci nezadovoljni životom, sredovečni muškarci koji nemaju snage da nastave dalje, očevi koji su izgubili svaki kontakt sa svojom decom ili braća koja ne mare za svoje sestre. Svaka priča je realistična i to u tolikoj meri da se čitalac stvarno naježi; Askilsen ne nudi bozu i limunadu, on potura nihilizam, propast savremenog čoveka, situacije u kojima se i sami pronalazimo.

Neki čitaoci će primetiti da se u njegovim pričama maltene ništa ne dešava, da su mu i junaci mehanicistički, da ne zbore mnogo. U pravu su. Ali, ono što takvi čitaoci ne primećuju jeste pozadinski eho, egzistencijalizam koji seva sa stranica ove knjige, koji bode oči svojom ogoljenošću.

No, kako onda možemo znati šta junaci priča zaista osećaju? Kako možemo uhvatiti taj pomenuti eho, tu bit o kojoj zborim? Odgovor je jednostavan: prazninom što odzvanja njegovim pričama. Da, upravo ćemo kroz tu prazninu koja krasi njegove junake dokučiti njihove prave emocije: strah od smrti, nestabilnost i egocentričnost koja se ruši kao kula od karata u određenom momentu.

Askilsenovi junaci tragaju za nekim drugim, ali nikada ne uspevaju da pronađu sami sebe. Za njih je sve sivo, ali se to sivilo nakon isčitavanja nekoliko priča više ne primećuje, ono postaje deo svakodnevnice njegovih junaka; njih krasi putovanje od tačke do tačke kojim ostvaruju svakodnevnu rutinu i tek povremeni trzaj radnje i prekid te rutine daje naznake onoga što ovog pisca čini jednim od najvećih: minimalizma izraza kojim opisuje situacije i uloge što su nam svima nametnute, hteli mi to da priznamo ili ne.

Da, ovo je pisac van svake kategorije i jedan od retkih koji je uspeo da me oduševi. I možda je moj prikaz štur, ali šturi su i opisi i radnja Askilsenovih priča; sve što je trebalo reći nalazi se u potonjim redovima i onaj-koji-čita-dobru-literaturu-i-voli-savremeni-realizam neka ode do biblioteke ili knjižare i nabavi primerak ovog masterpisa. Ah da; i neka uključi radio i pusti nekakav džez, garantujem poseban ugođaj. Vladimir, over & out.

Vladimir Bjelajac