Iron Maiden – The Book of Souls
Helly Cherry
Sedmicu, dvije, od kada je „The Book of Souls“ na tržištu, primjetna je jedna činjenica. Publika ne dočekuje sa bezuslovnim oduševljenjem najnoviji Iron Maiden album. Što se to dogodilo? Rekao bih da je jedan dobar dio novije publike odrastao i da su počeli objektivnije da posmatraju diskografiju benda u posljednjoj dekadi. I tu ima rupa, i pored svog oduševljenja i pored svih velikih pjesama. Moguće da su ovaj novi donekle htjeli da desetkuju od kritika, ali „The Book of Souls“ je jedan dobar album. Iznenađenje?
Dupli album sa preko 90 minuta muzike, preko 90 minuta mejdenovskih melodija da vam se zavrti svijet. Nije najoriginalniji album u karijeri, niti najbolji, niti se pjesme mogu porediti sa najboljim iz karijere, ali posjeduje onu njihovu magiju koja će zainteresovati svakog starog fana benda. A kako Iron Maiden uspjevaju da nakon svih ovih godina objave još jedan album koji odiše snagom i veličinom Džingis Kan vojske? Prije svega, ne zaboravite da je Iron Maiden kolektiv od šest možda najboljih kompozitora i muzičara današnjice. Samo Steve Harris i Bruce Dickinson su „krivci“ za neke od najpoznatijih melodija, tekstova i cijelih pjesama u metalu. Onda su tu nevjerovatni instrumentalisti Adrian Smith, Janck Gers, Nicko McBrain i skrivena karika koja ih sve povezuje na najnezamislivije načine, Dave Murray. Današnji mejdeni su prekaljeni, disciplinovani i fokusirani radnici muzičke industrije. Oni su nevjerovatne zanatlije koje i pored pomanjkanja originalnih ideja, imaju sasvim dovoljno iskustva, volje i želje da naprave čudo. Znaju što je dobro i znaju ga oblikovati na najprijatnije načine. Nije to baš neka velika filosofija, ali, opet, trebaju da se poklope kockice i zvijezde da bi se postigao baš ovoliko visoki nivo i kvalitet.
Pjesme donekle variraju u kvalitetu i ima od prosječnijih i već često viđenih kao „Speed of Light“, do odličnih rock klasika kao „Tears of a Clown“. Ima galopirajućih rifova, ima kratkih i dugih pjesama, ima horskih napjeva da vam se koža naježi, ima svega na pretek i zvuči pet puta bolje nego većina ovih navodnih mlađih i starijih bendova što se tu nešto drče, šminkaju, urlaju, krljaju, mlate i izigravaju neke zvijezde umjesto da zagriju stolicu. Maideni su izdali album kakav su htjeli da bude „Fear of the Dark“ – jedan dobar rock and roll album prepun iskrenih pjesama. Ne, ovo rock and roll nije greška i gdje će te bolji dokaz od „Empire of the Clouds“ i „Tears of a Clown“.
Nikola Franquelli
Dupli album sa preko 90 minuta muzike, preko 90 minuta mejdenovskih melodija da vam se zavrti svijet. Nije najoriginalniji album u karijeri, niti najbolji, niti se pjesme mogu porediti sa najboljim iz karijere, ali posjeduje onu njihovu magiju koja će zainteresovati svakog starog fana benda. A kako Iron Maiden uspjevaju da nakon svih ovih godina objave još jedan album koji odiše snagom i veličinom Džingis Kan vojske? Prije svega, ne zaboravite da je Iron Maiden kolektiv od šest možda najboljih kompozitora i muzičara današnjice. Samo Steve Harris i Bruce Dickinson su „krivci“ za neke od najpoznatijih melodija, tekstova i cijelih pjesama u metalu. Onda su tu nevjerovatni instrumentalisti Adrian Smith, Janck Gers, Nicko McBrain i skrivena karika koja ih sve povezuje na najnezamislivije načine, Dave Murray. Današnji mejdeni su prekaljeni, disciplinovani i fokusirani radnici muzičke industrije. Oni su nevjerovatne zanatlije koje i pored pomanjkanja originalnih ideja, imaju sasvim dovoljno iskustva, volje i želje da naprave čudo. Znaju što je dobro i znaju ga oblikovati na najprijatnije načine. Nije to baš neka velika filosofija, ali, opet, trebaju da se poklope kockice i zvijezde da bi se postigao baš ovoliko visoki nivo i kvalitet.
Pjesme donekle variraju u kvalitetu i ima od prosječnijih i već često viđenih kao „Speed of Light“, do odličnih rock klasika kao „Tears of a Clown“. Ima galopirajućih rifova, ima kratkih i dugih pjesama, ima horskih napjeva da vam se koža naježi, ima svega na pretek i zvuči pet puta bolje nego većina ovih navodnih mlađih i starijih bendova što se tu nešto drče, šminkaju, urlaju, krljaju, mlate i izigravaju neke zvijezde umjesto da zagriju stolicu. Maideni su izdali album kakav su htjeli da bude „Fear of the Dark“ – jedan dobar rock and roll album prepun iskrenih pjesama. Ne, ovo rock and roll nije greška i gdje će te bolji dokaz od „Empire of the Clouds“ i „Tears of a Clown“.
Nikola Franquelli