„Zima, zima, e pa šta je, nije URGH!“ Ko se sjeća benda URGH!? Bili su jedan od prvih srpskih grind core bendova, i apsolutna nedoumica za sve koji bi ih čuli početkom i sredinom devedesetih. Velika je greška jednodimenzionalno posmatrati grind core, barem grind core ovog benda. Nije to bilo samo uništavanje instrumenata i zvuci koji su iritirali starije. Bio je to bunt, neslaganje sa tadašnjom politikom i ratovima, pokušaj bijega iz užasa svakodnevice sumornih ulica, pokušaj izlaska iz kolotečine i zastarjelih normi koje su umirale ekstremno sporo, pokušaj mlađe generacije da uradi nešto drugačije, nešto novo. Koliko su uspjeli, koliko je to bilo opravdano i korisno, je stvar posebne analize kojoj nije ovdje mjesto. Dovoljno je reći da su URGH! bili i ostali urbana legenda Beograda i srpske metal scene. 

Album „Pozorište Surovosti“ je izašao potpuno neočekivano 2011 godine nakon više od deset godina zatišja. Kao grom iz vedra neba. Za očekivati je bilo, nažalost, da će ga primjetiti entuzijasti, dok veliki dio publike jedva da je i obratio pažnju - i zajebali su se, opako su se zajebali! Moglo se svakako više poraditi na reklami, ali to je već pitanje marketinga koji je bendu očigledno potpuno nebitan. „Glasovi“, „Povratak Pozorišta Surovosti“, odlična ispovjesna „Moja Lična Stvar“, „Nije mi Svejedno“, „Ko je To?“, „Horoskop Laže“ i druge, su sve krajnje jednostavne, energične i vrlo slušljive pjesme koje uhvate uho slušaoca i ne napuštaju. Svirka je vrlo opuštena. Ljudi nisu marili za stereotipe i da li to treba da zvuči ovako, ili treba da zvuči onako. Nije ih briga da li vokal mora da bude ekstreman, da li će ženski glas da se uklopi, kako će gitara zvučati, da li će uopšte biti gitare? Najbitnije im je bilo prenijeti ono što su imali u glavi, i u tome su uspjeli, uz dobru dozu ritma! Malo nostalgije diaspore, malo više bola, dosta kolegijalnosti i „Pozorište Surovosti“ je jedan interesantan i unikatan album koji i te kako vrijedi ispitati. 

Međutim, iako muzički relevantan album, „Pozorište Surovosti“ je vrlo zanimljivo iz jedne druge perspektive. Naime, ljudi koji su krenuli svako svojim životnim putem, na nekoliko strana svijeta, se nakon desetak godina ponovo okupljaju, shvataju da magija i dalje postoji, snimaju pjesme i objavljuju album, ne u nadi da pošto poto budu prisutni na mediskoj sceni, nego da sa svijetom podijele to što imaju i svo zadovoljstvo koje su osjetili radeči na njemu. Kolegijalnost, prijateljstvo, volja i vizija, te besmrtni bunt i neslaganje sa trenutnom društveno socijalnom situacijom, su ovdje u prvom planu, i to su stvari koje ovaj album izdvajaju iznad mora drugih izdanja. „Pozorište Surovosti“ je naziv koji se u potpunosti uklapa. Album nije rađen po „modernim tehničkim standardima“ i ne pati od te sterilnosti i suvoparne klišeizacije, niti zvuči nabudženo. Nije više ni grind core. Jeste metal ali bih ga okarakterisao kao Domaćinski Metal, u duhu, zvuku, produkciji i izvedbi! (Ako vam je poznat bend Piknik, onda vam je slika jasna). Bilo gdje van okvira balkanskih zemalja, album postaje sve manje shvatljiv. 

Najveći adut nije u muzici, ili tekstovima, već u glavama ovih ljudi. Ogromna većina te generacije je danas apatična masa, predala se, utopila se u kolotečini i predala opštim društvenim tokovima, dok URGH! su još jednom isplivali iznad svega toga i pokazali da su živi, već kao zreli ljudi i ljudi u godinama; pa kako god da to izgledalo, bolje je od tipične prosječne slike društva danas. To je najveći adut ovog albuma i benda. Da je situacija na balkanskoj metal sceni malo drugačija, i da se bend potrudio više oko reklame, „Pozorište Surovosti“ bi imalo mnogostruko bolji odziv. No, nikada ne reci niakada. Ko zna što budućnost skriva. 

Nikola Franquelli