Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

Park iz doba Jure vs. Svijet iz doba Jure – epska priča duga dvije decenije



Sviđa ti se? Javi ostalima!

22 godine i jedan dan, da budemo precizniji – toliko je tačno prošlo između ova dva filma. Ipak, dječak u meni je i dalje skakao od sreće, prvi put kada sam čuo da se snima nastavak a drugi put danima prije nego što sam zakoračio u bioskopsku salu. Teško je objasniti moju fascinaciju ovom franšizom koja je izrodila dugogodišnju želju da postanem paleontolog i godinama skupljam plastične igračke dinosaurusa učeći napamet njihova imena, slamajući jezik da bih rekao Parasaurolofus. Paleontolog nisam postao, međutim ljubav je i dalje tu a sve igračke su sačuvane i spremne da s vremena na vrijeme podsjete na taj davni period mog života. Originalni film je u ogromnoj mjeri obilježio moje djetinjstvo a nastavci koji su izlazili su mi bili ok, uglavnom iz razloga što sam religijski obožavao prvi dio. Slično je i sa Svijetom iz doba Jure koji veoma uspiješno budi uspavane uspomene.

Međutim, za razliku od drugog i trećeg dijela, Svijet iz doba Jure je nekako najpodložniji poređenju sa prvim i originalnim Parkom. Da li zbog toga što je prošlo toliko vremena između dva filma, da li zbog brojnih referenci na originalni film ili zato što je pompezno najavljivan i agresivno reklamiran (uzmite u obzir da je 3D obrada Parka iz doba Jure, puštena u bioskope 2013. godine, u suštini bila jedna velika reklama za Svijet iz doba Jure)? U svakom slučaju, gledajući film nisam mogao a da detaljno ne analiziram svaku scenu, lik i rečenicu praveći u svojoj glavi komparacije koje će prerasti u ovaj tekst. Pa neka poređenje počne. *Oprez: ovdje prelazite u Spojler-zonu*


Likovi


Naravno, poređenje započinje likovima. Park iz doba Jure sazdan je od likova koji na najbolji način prenose priču, uspiješno stvarajući obrise humane komponente u svijetu kojim vladaju nečovječanske zvjeri. Ono što je nemoguće a ne primijetiti jeste da postoje brojne paralele između likova iz Parka i likova iz Svijeta – na ovaj ili onaj način provlače se međusobne povezanosti i karakterne osobine prvobitnih likova koje povremeno iskoče iz novih. Počnimo od osnivača Parka – gospodina Hamonda, mješavine naravi Deda Mraza i izgleda pukovnika Sandersa (onog KFC dede). Gospodin Hamond je vizionar koji ostrvo Nublar želi pretvoriti u jedinstven park kojim će šetati davno izumrla stvorenja. Uprošteno objašnjenom tehnikom dobijanja DNK dinosaurusa Hamond i njegov tim uspijevaju nemoguće – oživljavaju divove davno zbrisane sa lica planete. Hamond je predstavljen kao vizionar, revolucionar, idealista ubijeđen u nepogrešivost svoje vizije skoro do samog kraja. On konstantno naglašava da „nije štedio“ u ostvarivanju svog sna („I spared no expense“ je rečenica koja se pominje tačno 1540 puta), veličajući tako svoju zamisao. Koliko god Park iz doba Jure bio sam po sebi grandiozan, on blijedi u poređenju sa Svijetom sagrađenim na istom onom ostrvu gdje je ležao Park i gdje je prva generacija likova umalo neslavno okončala. Na čelu Svijeta iz doba Jure je gospodin Mazrani, podjednako ekscentričan ali daleko pompezniji i dramatičniji od Hamonda. Njih dvojica dijele mnoge osobine, prvenstveno ljubav prema dinosaurusima i želju da, na kraju dana, ljude usrećuju svojim kreacijama. Ipak, sličnost prestaje u momentu kada Mazrani pogine dok Hamond i ne isprlja svoje bijele cipele, lucky son of a bitch.

Alfa-stručnjak za dinosauruse u prvom filmu je dr Alan Grant, pomalo nadrndani djecomrzac koji već u prvoj sceni istraumira dječaka grafičkim opisom velociraptorovog lova. Njegov pandan iz Svijeta iz doba Jure je Oven, mnogo opuštenija i kul verzija svog filmskog pretka. Oven je svojevrstan pokušaj da se u jednom novom liku ujedine dva prethodna – Grant i Ian Malkolm, omiljenog među publikom (osim u drugom filmu, gdje doživljava transformaciju u totalnog smarača). Grant i Malkolm su sušte suprotnosti. Dok je Grant praktičan, realističan, donekle štur i ograničen na trenutni momenat sadašnjosti, Malkolm je harizmatični matematičar, zagovaralac teorije haosa koja ujedno opisuje i njega samog. Oven je samo donekle uspiješan spoj ove dvojice. Kris Prat je nesumnjivo pristojan glumac, ali njega je nemoguće gledati a ne vidjeti Endija iz Parks and Recreation. Na momente zablista u svom suptilnom humoru, dok na trenutke taj humor djeluje usiljeno (za šta je, u suštini, kriv scenario). Samo zaboga pogledajte ovaj otužni, previše izglumljen dijalog! Iako i u prvom filmu imamo romansu između glavnih likova, ona je suptilna, premještena u drugi plan. U Svijetu iz doba Jure Oven i Kler su mnogo neposrednije emotivno povezani i zajednički prolaze kroz avanturu i fabulu, za razliku od Alana i Eli koji su veći dio filma razdvojeni. Valjda ljudi očekuju na kraju priče spektakulrani poljubac glavnih likova dok se u panoramskom snimku lagano odmičemo od njihovog prisnog zagrljaja (ovo je samo jedan od klišea Svijeta iz doba Jure, ostatak vas očekuje dalje u tekstu).

Jedna suptilnija konekcija, ali svakako vrijedna pomena jeste sličnost između lika Denisa iz Parka i Louvrija iz Svijeta. Dva IT mozga koji održavaju park u pokretu dijele slične afinitete prema haotičnoj radnoj sredini, kao i prema ukusu za naočari.

Posljednji na spisku likova koje vrijedi pomenuti su djeca – nezaobilazni ne samo u ova dva filma, već i u drugom i trećem dijelu. U Parku iz doba Jure pratimo i Hamondove unučiće, brata i sestru koji imaju tu sreću da im je djed vlasnik parka sa dinosaurusima. U Svijetu su, umjesto njih, dva brata koja dolaze u posjetu tetki Kler. Naravno, u oba slučaja je ono mlađe ful zainteresovano za dinosauruse i puno entuzijazma, dok je ovaj drugi, stariji više-manje ravnodušni idiot (mislim, koji stvarno moraš biti bolid da ostaneš ravnodušan na dinosauruse?). Ruku na srce, ona djevojčica iz prvog dijela nije ni upola toliko iritantna kao stariji dječak iz Svijeta (što mnogo govori, uzmemo li u obzir njenu napadnu vrisku i ono sumanuto paljenje baterije koje je nju i njenog brata umalo koštalo života). Ta scena u kojoj T-Reks napada njih dvoje u džipu je dobila svoju inačicu i u Svijetu iz doba Jure gdje Indominus Reks pokušava da poždere dva brata u staklenoj sferi, futurističkom vozilu kojim se posjetioci kreću po ostrvu.


Dinosaurusi


Kakav bi to bio tekst o ovim filmovima a da se ne dotaknemo i divova koji ga čine onim što jeste. Pošto sam odlučio da se, prije nego što odgledam Svijet iz doba Jure, podsjetim prvog filma, Park iz doba Jure sam odgledao bukvalno dan prije. Ono što mi je posebno privuklo pažnju jeste izvanredna CGI tehnologija upotrijebljena za Park – zaista se lako zamisliti nad činjenicom da je taj film sniman prije 22 godine! Životinje izgledaju besprjekorno, nekoliko nijansi lošije od dinosaurusa iz Svijeta (usuđujem se reći da raptori izgledaju bolje u prvobitnom ostvarenju). U prvom dijelu dinoraurusi su predstavljeni kao najobičnije životinje, stvorenja vođena nagonima starim poput samog života. Oni nisu krvožedni, nisu bezumne ubice koje su stavljene tu eto tako, da ganjaju i krvavo ubijaju ljude. Dinosaurusi iz prvog dijela su, kao i ljudi, žrtve spleta okolnosti – i oni su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme (jedno 65 miliona godina od onog gdje pripadaju). Kritika ljudske pohlepe i želje da se glumi bog je sveobuhvatna i opšteprisutna, ne samu u Parku već i u Svijetu, iako je u prvom filmu ona dosta suptilinije, ali efikasnije predstavljena. Dinosaurusi iz posljednjeg filma su takođe bića nagona, sva osim jednog. Indominus Reks izlazi iz tog prirodnog okvira, valjda zato što je i sam samo djelimično proizvod prirode. Stvoren više kao oružje, ova neman ubija zbog samog čina ubijanja, a genski koktel iz kojeg je nastao daje mu ogromnu prednost u odnosu na plijen, uključujući i čovjeka. Dinosaurusi iz Svijeta su mnogo humanizovaniji – u velikoj mjeri poprimaju odlike ljudi i njihove osobine. Dok su u Parku dinosaurusi samo životinje, u Svijetu su oni i više od toga. Ovdje postaju i likovi priče, sa svim svojim karakteristikama i crtama ličnosti. Nekome će se to dopasti a neko će to smatrati suvišnim pretjerivanjem.

I jedan i drugi film koriste prave modele a ne samo kompjuterizovano stvorene dinosauruse, što je za svaku pohvalu. I Spilberg i Trevorou su očigledno željeli da se ne oslanjaju u potpunosti na CGI, već da u svoje scene unesu i dašak opipljivog. Naravno, u prvom filmu broj ovakvih scena je dosta veći, što je i razumljivo s obzirom na ograničenosti tehnologije, ali mi je bilo drago što sam slične modele dinosaurusa vidio i u najnovijem filmu gdje je spektar tehničkih mogućnosti bio daleko veći.
 

Clichés, clichés everywhere!


Ah, taj kliše. Šta bismo mi bez njega? Tanka je granica koja kliše odvaja od dobrog scenarija, a ovaj film je preko te granice radio salto. Jedan od najvećih klišea Svijeta iz doba Jure je gospođica Kler. Ona je prototip prave „karijera-ispred-emotivnog-života“ žene. Njeno opsesivno-kompulzivno ponašanje postaje zaista na momente iritantno, izvještačeno i već hiljadu puta viđeno. Sve je kod nje sterilno, od frizure, preko garderobe, hrane koju jede do ličnosti – Kler tek pred kraj filma počinje da liči na ljudsko biće, a i tada to na momente djeluje usiljeno. Još jedan kliše vezan za Kler jeste njena transformacija u ženu-ratnicu, borca koji u visokim potpeticama uspijeva da pobjegne svakom dinosaurusu na ostrvu a da pritom niti jednom ne izvrne nogu, niti pomisli da bi možda bilo pametnije da se izuje. Čak je i njena romansa sa Ovenom kliše sa velikim K. Fatalna privlačnost između lošeg momka i cure koja je sva po JUS-u, a koja pod njegovim zaštitničkim krilom uspijeva da otkrije svoju borbenu stranu je zaista jedna od najizlizanijih filmskih fora.

Drugi po redu kliše koji bode oči su dva brata i njihov odnos. Mlađi je naravno ultra-pametan, zna sva imena dinosaurusa, njihove rodove (sa sve latinskom nomenklaturom), njihov broj zuba i dimenzije. Uprkos tome, sve što on želi jeste bratovljevo prihvatanje. Ovaj stariji je opet prototip iritantnog pubertetlije koga kao smaraju dinosurusi, njemu je sve to dosadno kao da Stegosaurusa gleda svaki dan. Plus je zagorio do te mjere da bi lakše zajahao Indominus Reksa nego prišao djevojci. Do kraja filma, naravno, on otkriva, kao tetka mu Kler, svoju ljudsku stranu i ljubav koju je, avaj, izbjegavao plašeći se da tako ne ispadne slabić.

Takođe, sama pomama dinosaurusa da ubijaju posjetioce je dosta iskarikirana, na momente podsjećajući na film Pirana 3D. U prvom filmu bilo je svega nekoliko smrti, a one svakako nisu korišćene u cilju šokiranja gledaoca. Iako i Park iz doba Jure ima donekle crnohumorski odnos sa ubijanjem likova (sjetite se samo kako je T-Reks pojeo čovjeka na WC šolji), Svijet iz doba Jure ide korak dalje i prelazi granicu zdravog humora besmisleno ubijajući pojedine likove. Npr., smrt Zare, Klerine asistentice, je zaista prenaduvana. Prvo su je dograbili pterodaktili, dobacivali se njom kroz vazduh da bi je ispustili u bazen, ponovo podigli u vazduh dok ih na kraju sve zajedno nije pojeo Mozasaurus!
I naravno, kakav bi to bio film o katastrofama (uslovno rečeno) ako se ne bi umiješala i vojska koja samo traži razlog da negdje baci bombu. Ovaj kliše sa vojskom koja nema razumijevanja je kliše-višnjica na posluženom filmskom sladoledu.

I za kraj...


Ok, raspisao sam se, priznajem. Ali ovo je sažeta verzija mojih razmišljanja kada je u pitanju ovaj filmski entitet. Ono što vam mogu reći, na kraju krajeva, jeste da je Svijet iz doba Jure zabavan i vrijedan gledanja. Za nas koji smo odrasli uz Spilbergove vizije Jure, ovo ostvarenje će biti lijep podsjetnik na djetinjstvo, na vremena za koje shvatite koliko su daleka tek kada sagledate vremenski raspon od filma do filma. Posebno me raduje što je bioskop bio pun klinaca, malih verzija vas i mene koji će možda uz ovaj film zavoljeti i čitavu franšizu. Možda se u nekome od njih upalila varnica dugogodišnje ljubavi pa će jedan od njih pisati recenziju za petnaestak godina kada novi dinosaurusi budu harali bioskopskim platnom.

Ingvar L



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva