Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

Koji Suzuki - Edge



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Edge je roman kojem je ingeniozna premisa trebala biti najjači aspekt, a ispalo je da ga je upravo ona ponajviše zakopala & u crnu zemlju sabila. Naravno, to roman nije sprečilo da pokupi Shirley Jackson Award, ali ta činjenica ne čini roman boljim, daleko bilo, nego samo pokazuje koliko su standardi za horor nagrade i dalje… hm, budimo učtivi i recimo samo - diskutabilni.

U potrazi za vanžanrovskim motivima koji bi mogli osvježiti (nekome samo naizgled!) iscrpljene žanrovske postavke, Edge poseže za ništa manje do kvantnim SFom, nemilice grabeći motive iz prepoznatljivog idejnog asortimana i nabijajući ih u prolog zbog kojeg su neki rivjuisti već krstili roman kao "kvantni horor". A to šakom i kapom grabljenje izgleda otprilike ovako:

U septembru 2011, Hans Ziemssen sa suprugom krstari po kalifornijskoj ruti 166. Pustinjski pejzaž dozvoljava besprekornu vidljivost kilometrima uokolo, i možete samo zamisliti Hansovu zapanjenost kada naiđe na napušteni automobil sa još toplim motorom i razbacanim inventarom koji ukazuje na skorašnje prisustvo najmanje četvoročlane porodice. Hans uzalud gleda na sve strane ali ne nalazi ni najmanjeg traga koji bi ukazao kuda su to putnici iz napuštenog automobila nestali. I dok tako razbija glavu nad misterijom, ustanovljava da je upravo u tom trenutku i njegov automobil postao decidirano napušten - da mu je supruga volšebno izvetrila iz sedišta u kojem je do malopre bila vezana još uvek zakopčanim pojasem. U maniru široko priznatih majstora saspensa, Suzuki tako u prologu ostavlja našeg zbunjenog i nadasve nesretnog Hansa, da mu se nikada više ne vrati.

Sledi rez na drugi misteriozni nestanak: četvoročlana porodica Fujimura je volšebno isparila u vazduh jednog jutra i stariji brat nesretnog oca te porodice Fujimura nemilice je ukazivao na činjenicu da su iza njihovog nestanka ostali samo nedovršeni mundani jutarnji zadaci - neko od njih je nestao u sred spravljanja doručka, neko u sred kupanja u kadi. Mi, već trenirani iskustvom nesretnog Hansa, sad već donekle i znamo kako ta misterija izgleda, tako da su njena mnoga detaljisanja uglavnom prekomerna, izlišna i na momente zdravo dosadna. Mi već čekamo rasplet, pošto shvatamo da će sam zaplet biti uglavnom repetitivno iznošenje originalnog modela iz prologa, ali ne, ne, Suzuki ima u planu još sličnih (da ne kažem potpuno istih) gudiza, u istom "šaka-kapa" maniru, pa se ređaju slični incidenti koji nemaju ama baš nikakvu svrhu niti razlog niti uticaj na skasku, nego postoje samo da čitaocu kroz nozdrve uguraju sve ono što mu je već kristalno jasno otkako je u prologu sreo nesretnog Hansa.

Dalje, tvdi Edge, superkumpjuteri su pri izračunavanju matematičke vrednosti Pi sinhronizovano naišli na nepregledan niz nula, to nakon petstotog decimalnog mesta. A još dalje, neki tamo astronomi su ustvrdili da su najmanje dve ili tri zvezde nestale, i to ne u tamo nekim banalnim supernova eksplozijama, nego naprosto u "puf-i sad me više nema" duboko naučnom maniru. NASA, naravno, to pokušava da sve zataška, tvrdeći da je njen JWST u orbiti pod remontom, ali ne lezi vraže, videli su sve to i drugi astronomi širom sveta, pa tako i nema nikakve zabune - bio je to upravo puf, kako bi to sami astrofizičari u svom žargonu rekli.

I dobro sad, tu već shvatite sa kime i sa čime imate posla, ali paradoksalno, to se ispostavi kao sasvim pristojna motivacija za dalje čitanje. Neki đavo vas naprosto tera da okusite svu širinu tog spektakla, svu dubinu te nesvesti, i, uopšte, svu dimenziju tog besmisla koji vam tekst tako straobalno raskriljuje pred umornim i pomalo suznim očima.

Slede populistički dajdžesti nekih renomiranih naučnih teorija i dela (koje će Suzuki isto tako uredno navesti u bibliografiji), dajdžesti koji će vas do suza nasmejati i istovremeno probuditi u vama skoro nekontrolisanu zavist prema čoveku koji tako hrabro ogoljuje svu svoju bedastoću (ne, ne pada mi na pamet adekvatnija reč), sluteći da će mu za to neko negde zapravo dati nagradu. Dajdžesti nalik onima kojima seoski popovi artikulišu svoje nadasve specifične interpretacije Darvinove teorije evolucije vrsta, recimo, i 'nuff said sad o tome. Rečeni dajdžesti su obilno garnirani sličnim ekstraktim japanske kulture i istorije, čiji napori da reprezentuje zemlju veoma liče na uspeh sa kojim "havajska" pica sa ananasom reprezentuje talijansko kulinarstvo. A ako se ispostavi da nekome sve to nije dosta, tu su i ekstrakti o drevnim južnoameričkim civilizacijama nad kakvim bi i sam fon Deniken pohotno stenjao u ekstazi zavidnog sladostrašća. I još pride ima mnogočega, naravno, ali tu smo već zahvalni prirodnoj selektivnosti kojom se ljudski mozak brani od informativnog preopterećenja, tako da se većina njih milosrdno izgubi čim isključite čitač nakon brisanja knjige.

Nakon tog ekstraordinarno opsesivnog trpanja raznolike i uglavnom beskorisne informacije kojoj je cilj da stvori privid višedimenzionalnosti samog zapleta, na scenu stupa glavni lik odgovoran za rasplet. Ili se bar čitalac tome naivno nada, optimističan kakav već jeste pri čitanju nagrađenih žanrovskih romana. Na scenu stupa Saeko Kuriyama, novinarka kojoj je po zadatku dopalo da istraži misteriozni nestanak porodice Fujimura. Svi žanrovski trenirani čitaoci iskusiće tu nalet silovite nade u zdrav razum, jer po žanrovskoj konvenciji lik novinara obećava sistematsko istraživanje, analizu, procjenu činjenica i, eventualno, finalno objašnjenje početne misterije. Unutar konvencije žanrovske motivacije, novinar nam tu dođe kao nešto blaža verzija detektiva, i po svojoj prirodi taj motiv obećava nam ne samo neutaživu žeđ za istinom nego i beskompromisnu potjeru za istom. Uvođenje novinara kao glavnog lika čitaocu obećava ako već ne samo iznalaženje smisla u haosu, a ono bar bespoštedno traženje smisla, stoga, ko tu uspe - uspe, a ko ne… pa, taj će se barem doslovno satrti u rečenom traženju. To je, dakle, ta nepisana pogodba koju imamo sa proznim novinarima u žanru, ali alas, Suzuki ima isuviše problema u sopstvenom razmišljanju da bi bio u stanju prozno nam dočarati išta slično.

Malo bi bilo reći da Saeko Kuriyama ima psiho-fizičke probleme. Bliže je istini reći da Saeko Kuriyama nema ništa drugo sem toga, i to uglavnom zato što Suzuki naprosto ne zna kako karakterizacija proznog lika zapravo funkcioniše van ekstremih deskriptivnih značajki. Saeko je tako sazdana od gomile krajnosti koje je, tako zbijene na gomilu, predstavljaju kao primarno grotesku, a tek nakon toga pobuđuju dublje sentimente, i to samo kod onih čitalaca koji su u stanju da preko rečene groteske pređu, uz to sačuvavši dovoljno interesovanja za sam nesretni lik. Saeko vuče traume zbog skorašnjeg razvoda za koji naprosto ne možete da krivite njenog supruga, iako o njemu skoro ništa ne znate, sem da nije uradio ništa što normalan čovek inače ne bi uradio kad ga se životno upari sa osobom kao što je Saeko. Dalje, Saeko ima opipljivu kvrgu u dojci, za koju uporno ne traži lekarsku pomoć jer se boji loše vesti, recimo, boji se da je u pitanju, nedajbože, rak. Mene reči naprosto izdaju nad tom i takvom postavkom, pa bolje da dalje o tome i ne govorim, sem da uzgred napomenem kako zaista ne poznajem ženu koju bi u takvoj situaciji na taj način reagovala. Dalje, Saeko se smatra odgovornom za smrt majke, koja je umrla pri porođaju od krajnje nejasnih komplikacija. Dalje, Saeko je izgubila oca ciglih osamnaest godina kasnije, i to u incidentu veoma nalik incidentima na kojima Suzuki gradi zaplet, ali izgleda da to niko ne zna, pa joj otud i daju taj konkretno novinarski zadatak. Dalje, Saeko je pre izvesnog broja godina gotovo silovana od strane mladića čiji su joj roditelji bili neka neka vrst surogata očinstva-majčinstva, a pri tom su bili i pravi, izistinski detektivi. Ukratko rečeno, Saeko je komplet najgorih trauma koje se nekome mogu u životu dogoditi i, shodno tome, Saeko u romanu ne rasvetljuje ama baš ništa, naprotiv, ona preko tih svojih obilnih hendikepa samo zamagljuje čak i ono što bi u drugačijim okolnostima bilo relativno jednostavno i jasno.

Pored te karakterizacije, Suzuki ni sa ostalim likovima ne prolazi ništa bolje: on jednostavno nije u stanju da konstruiše lik bez da posegne za krajnostima koje sačinjavaju primarno karikaturu, ako već ne i grotesku. No dobro, njemu ionako ne treba više od toga, jer sve što Suzuki ima u planu svodi se ionako na najjeftiniju moguću mistiku, i to od one najtrivijalnije vrste za koju se smatra da je opravdana najnižim nazivnikom žanrovske konvencije. Kad mlaka ljubavna vezica između Saeko i jednog od kolega ne odvede nikuda, Suzuki je prekine krajnje proizvoljnim aktom vanbračne griže savesti: jednom kad napipa kvrgu u njenoj dojci, ljubavnik se priseti da kod kuće i sam ima suprugu sa rakom dojke, i to je kraj te od samog početka neuverljive romanse. I kad medijum iz ekipe ne uspe da iz prvog pokušaja uspostavi suvislu konverzaciju sa duhovima koji bi mogli objasniti misteriozne nestanke ljudi, Suzuki odluči da je sasvim logično da rečenu nesrećnicu zavitla sa stene u more, jer šta sa njom dalje da radi, pobogu, kome pa treba medijum koji ne uspeva da komunicira sa duhovima?? I kad se najzad kobajagi otkrije da ljudi nestaju uglavnom u regionima duž tektonskih raspuklina, Suzuki naprosto ne zna kud dalje nego da za sve okrivi… pa eto, koga drugog nego glavom i bradom matematiku, i te njene gaddem iracionalne brojeve, među njima ponajviše gaddem konstantu Pi, koja je, naravno, nekako za sve kvantum-apokalipse kriva, ali Suzuki baš ne zna kako je to sirota matematika za sve kriva, a ako on ne zna, pa, onda ni njegovi čitaoci ne moraju to da znaju, jer bože moj, ipak je ovo samo tamo neki horor, i sasvim se podrazumeva da sam taj fakt daje dovoljno slobode da se lupeta na trista strana redom pa još i dobije nagrada za to lupetanje.

Da sumiram: Edge nije samo nehotična parodija žanrova, Edge je nesvesna parodija razuma. Samim time, roman je beskrajno zabavan u svojoj neplaniranoj dimenziji čisto logičkog užasa - to dirljivo konfuzno, patetično nesuvislo i teatralno neartikulisano poimanje stvarnosti koje izvire iz pera autora nudi nekakvu nezdravu fascinaciju kakvu inače iskusite dok gledate ljude koji rade sve ono što vi smatrate da nikada ne bi: da se skinu do gola i mokre na javnim mestima krcatim slučajnim prolaznicima, na primer. Ili da glasno prde u liftu prepunom ljudi, recimo. Te konkretno aktivnosti su meni prilično veran ekvivalent književnog dometa ovog romana, ali opet, nije domet taj koji me fascinira, nego sklop svesti koja ga proizvodi. Ili, bolje rečeno, sklop nesvesti koji podrazumeva apsolutni nedostatak samosvesti, zadužene da kod dvonožnih sisara proizvede stid zbog sopstvene inferiornosti.

I, šta reći, možda upravo to i jeste ona najvažnija komponenta na kojoj se gradi proizvod oficijelno klasificiran kao "umetnički". A ako je zaista tako, onda je Suzuki svakako jedan od najvećih žanrovskih umetnika koje sam čitala u poslednjih pet-šest godina. Za kraj vas ostavljam sa jednim reprezentativnim odlomkom, mada, istinu govoreći, teško da u romanu ima odlomka koji nije reprezentativan, ali eto, ovaj će adekvatno poslužiti svrsi, a ako ne posluži, pa, onda nikakve svrhe nije ni bilo.

    He was attempting to lighten the atmosphere by telling tall tales that normal people could enjoy, but Saeko couldn't help wondering what it was that had got him so caught up in his thoughts earlier.

    'So, what's got you so preoccupied anyway?' Presumably it was something fascinating enough to make him completely forget himself.

    Isogai's expression changed immediately. Saeko got the impression that whatever it was, it was pretty important. 'Actually I find it a little hard to believe. Apparently, the value of Pi has changed.'

    Pi. Saeko knew the basics; it was a number that continued randomly and infinitely beyond the decimal point, never revealing a pattern.

    3.1415926535897932384626433832795028

    Had he meant that some new discovery had been made about the number? 'A colleague of mine called Cyril Burt, good friend, actually, was given a report by another mutual friend I used to work with at the facility, Gary. He researches number theory at Stanford. '

    Just three or four days ago he was running some generic tests on some new computers they were having installed. One of the tests was to have the computer calculate the value of Pi to 500 billion digits. It's a relatively standard computing test to check for errors in logic. We already know the value of Pi to a trillion digits, so it's easy to tell if the calculation goes wrong on the way.

    'Now, the value of Pi is such that no matter how long we were to run a computer, we would never be able to finish the calculation. Pi is an irrational number and can't be represented as a fraction. Each number below the decimal point will be a number from 0 to 9, and at no point will anything resembling a numeric pattern appear. This has already been proven using mathematic theory. '

    Anyway, Gary had set up the computer to sound an alarm if the calculation didn't produce the expected numbers. As I said, a simple test to check the computer's processing ability.'

    Isogai paused for a moment, eyes unfocused as though he were lost in thought.

    'So the alarm sounded?' Saeko prompted.

    'Exactly.'

    'Meaning, a pattern emerged?'

    Isogai shook his head, looking genuinely disturbed. 'As I said, I find it hard to believe, but after a certain point, the numbers stopped. The computer just produced a succession of zeros.'

    Saeko recalled part of her father's writing - he had also written about Pi: Irrational numbers continue ad infinitum as a chaotic concatenation of numerals with no point of destination. Imagine if I were to suddenly find a repeating pattern in a number that had heretofore been defined as irrational! 'That must have been pretty terrifying for Gary.'

    'Terrifying, yes? That's exactly what it was. He wasn't afraid at first because he didn't believe the results for a moment. I guess he swore at the computer for coming up with an error and set about reinitializing the test. 'But he couldn't find any errors in the program. He called on some friends to help. Pretty standard researcher thing, always trying to remain objective. He wanted a second opinion, probably thought he was just missing something obvious.'

    'But they didn't find anything either, right?'

    Isogai smiled a little, looking pleasantly surprised that Saeko was following the conversation. 'Do you want to see it? I've got the data from the test in my laptop.'

    Isogai stopped suddenly and pulled his laptop out from his shoulder bag. He sat on the edge of one of the steps and booted up the computer. Saeko sat next to him and watched as a succession of numbers appeared on the computer's display. The stream of numbers quickly filled the screen. At a certain point, the numbers became a succession of zeros.

    053944282039301274816381585303964399254702016727593285743666441109625
663373000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000
000000000000000000000

    Beyond the decimal point, some numbers reached a point where they became periodic, endlessly repeating a given digit or set of digits. For example, 17 divided by 7 yielded 2.428571428571428571. The 428571 pattern repeated endlessly. Numbers that terminated in a repeating decimal pattern were classified as rational. By contrast, numbers such as Pi or the root of 2 were defined as irrational since their decimal representation went on forever without ever terminating in a pattern. Yet, the number on the screen devolved into a clear pattern, a never-ending line of zeros.

    Saeko scanned through the numbers on the screen. As she did so, she couldn't shake the feeling that the dividing zone between the random numbers and the succession of zeros represented an abyss, something beyond the realm of her comprehension. It seemed like a dividing line between life and death. The random numbers were life, dynamic and vibrant. In contrast, the procession of zeros brought to mind a frozen world where all forms of life were precluded by a boundless emptiness. The random numbers were full of color and variety, the zeros monotone and dull.

    Is it an omen?

    She felt awe, sensing a will that pervaded the universe. If it was the will of a god, though, what was this saying? Was it a positive message? Or a warning?

    Saeko couldn't believe that it was the former. She felt morbidly certain that this was not a good sign for the universe.

    'Is it possible that the random numbers return later?'

    Perhaps it was just some astounding coincidence. Perhaps things just returned to normal.

    'They thought of that and pushed the computer to continue the calculation. The zeros just went on and on, and the random strings of numbers never recurred. That was when they started to really worry.

    'It wasn't a problem with the machine. They had professionals check it and nothing was found. When the results of the objectivity tests came back, confirming that the pattern of zeros was real, Cyril said he started to shake.

    'It's happened everywhere, this is universal. Computers all over the planet are coming up with the same result once they hit 500 billion digits. The same pattern of zeros.'

    So computers throughout the world were coming up with the result after exactly the same number of decimal points. Saeko tried to gauge the implications, yet each time found herself returning to the same basic question. Wasn't Pi just a value? Did the change have any impact for the everyday world? But she knew better than to ask. From all that her father had taught her about math and physics, she already knew the answer. Pi was fundamental in a number of equations used to describe various phenomena of the universe. If the value changed, then it necessarily followed that there would be real-world impact.

    When numbers went awry, when mathematic theorems failed, it was nothing less than a sign of a collapse in the laws of physics. But even with that understanding, it didn't quite feel real. She had no yardstick; there were no precedents to help her contextualize it. A chill crawled up her spine as she slowly became cognizant of the ominous threat. The revelation was so massive that it was simply impossible to process it all at once. Bit by bit, her physical reactions began to catch up with the information her mind had already processed, and she felt the hairs on her arms begin to stand on edge as fear began to penetrate the core of her consciousness.

    Isogai closed the lid of his laptop and put it back in his bag, and they resumed climbing the steps. For a while neither spoke, concentrating only on the task of walking. A gust of wind blew across the path, strangely warm for the time of year. The wind died down as suddenly as it came, leaving the branches still and quiet.

Lidija Beatović



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva