Znate one paralelne sličice u enigmatikama gde imate zadatak da nađete određeni broj razlika? Meni je ta igra uvek bila naporna jer nikada nisam bio siguran da li umišljam da je nešto drugačije ili je to sa razlogom. Ali setio sam se te igre kada sam video plakat za koncert bendova „Škank“ i „Strah od Džeki Čena“, 17-og jula u Čačku, a sledećg dana u Gornjem Milanovcu.

    Duboko u našoj kulturi čuvamo i negujemo neprijateljske odnose sa komšijama, kako na mikro planu naših dvorišta, tako i u odnosu prema stanovnicima najbližih gradova. Čak i ja, kome je rodni grad Studenjak, znam da Čačani mrze Milanovčane i da Milanovčani zavide i preziru Čačane što imaju više semafora nego oni, ali izgleda da to ne važi za rokenrol publiku iz ovih opština. Taj luksuz mržnje mogu sebi da priušte uštrikani momci što izlaze po klubovima i slušaju narodnjake, a svaki pravi roker zna da je muzika ono što nas spaja i da smo u manjini, pa bi bilo besmisleno da se međusobno borimo; neprijatelji su ipak oni drugi, bez obzira na lokalitet koji im je upisan u ličnoj karti.

    Dokaz za to je što su dva benda iz dva različita grada napravila dva koncerta u dva dana i spojila najmanje dve različite publike. Prvo je Škank bio domaćin u daleko poznatom bajkerskom klubu „Mančula“, u Čačku, odmah pored Morave, a sutradan su Džekijevci uzvratili gostoprimstvom ispred Crne rupe („Black hole“), odmah iznad Despotovice. Svidela mi se ta ideja da rokenrol zauzme svoje mesto uz reku – neka trgovi ostanu za narodnjačka veselja i koncerte u kojima politika pere pare, nama je odlično u prirodi, prijatno (se) duva pored reke. Iako u ova dva grada postoji oformljena muzička scena, ipak i dalje postoji ta lenjost i zatvorenost publike prema novim bendovima, pa domaćinski bendovi sviraju poslednji kako se slušaoci ne bi rasuli pre kraja koncerta. Zato je u Čačku prvi nastupio „Strah od Džeki Čena“, a u Milanovcu je nastup otvorio „Škank“.

    U ove dve slike, prva razlika je u samom prostoru. Mančula ima veliku terasu za sedenje, a između tih klupa i bine je postojala čistina za stajanje. Bio sam napred uz binu, a kako je veliki broj ljudi sedeo za stolovima, nisam mogao da odredim koliko nas je. Tada mi se činilo da nas ima baš mnogo, ali kada sam se okrenuo ispred Blek hola i video masu ljudi koja je zauzela ceo plato u Zanatskom centru gde je lokal, bilo mi je jasno da je svirka u Milanovcu ipak bila posećenija. Ali to nije uticalo na zvuk bendova.

    „Strah od Džeki Čena“ je započeo nastup sa pesmom „Osvojio sam dan“. Čini mi se da atmosfera jedne pesme na živoj svirci u mnogo čemu zavisi od mesta gde se izvodi. Tog petka, u Čačku, na samo nekoliko koraka od reke, ta pesma je zvučala kao pohvala za sve nas koji smo prekoračili stereotipe i sjedinili se oko muzike, jer stvarno, osećaj je bio kao da smo osvojili deo uskraćenih prava. Iako je to bila prva njihova svirka u Čačku, primetio sam u publici i lokalce koji su pevali uglas. Ipak najveće oduševljenje je izazvala pesma „Brisel“. Ona je već postala hit i u onom delu refrena horsko pevanje publike je bilo propraćeno podizanjem fanova i skakanjem. Kada je Škank došao na red, publika pred binom se uvećala, pa se na prvu pesmu „Krdo prati jedan glas“ podigla prašina od šutke. Oba benda neguju pravi rokenrol zvuk, ali dok Strah od Džeki Čena ima i baladičnu atmosferu u nekim pesmama, Škank pravi isključivo dinamične pesme, sa mnoštvom prelaza i neočekivanim deonicama. U odnosu tekstova primećuje se kako Strah u svojo lirici ima izvesnu težinu koja pevanjem donosi katarzično osećanje, dok Škank pravi svoj satirično-vodviljski-autoironični ep o Škanku i svetu u kojem postoji. Oba benda računaju na inteligenciju publike, oni ne stvaraju popularnu muziku, ne prilagođavaju se očekivanjima mase, ali su odlično prihvaćeni zbog svoje originalnosti. Razlika između ova dva benda je i u odnosu prema samom stvaralaštvu. Dok Škankovci nemaju problem da objave „bezbudžetni“, kućni album koji se samo u tekstu slaže sa onim kako pesme zvuče uživo, Džekijevci bruše svoja dela do iznemoglosti, pa objave samo jednu pesmu, koja čak i tada ne može da sačuva onu snagu koju ima u nastupu. Škank je zbog toga u prednosti, jer svaka njihova pesma uživo zvuči hiljadu puta bolje nego na snimku, pa time iznenade slušaoca, a i zbog tih objavljenih zapisa, publika zna tekstove, pa su se tokom cele svirke čuli povici: „Sve po pedeset!“, a kad su odsvirali tu pesmu, onda je usledilo: „Španska plesačica!“. Na domaćem terenu Škank je prosto izdominirao i uveren sam da taj grad odavno nije čuo ni video bolje svirke. Ne možete svaki dan da vidite frontmena od dva metra, sa naočarima za sunce i maramom vezanom oko glave, u žutom dresu sa znakom benda, kako skače na bini uz pesmu „Ejo!“ i čini se kao da u skoku nadvisuje krov lokala.

    I ranije sam imao svoje omiljene pesme od Škanka, ali sa one svirke sam poneo sećanje na „Deco slušajte Škank“. Ova stvar u studijskoj verziji je skoro nesljušljiva zbog mnoštva efekata na vokalima, ali kada vam Lupi sa bine podvikne „budite dobri, poštujte stare“, dok gitarska deonica grize uši, osećate se kao da ste momentalno prevaspitani. Za kraj su ostavili „Špansku plesačicu“, koju je Lupi najavio kao „Albansku krojačicu“, ali je publika insistirala da odsviraju nešto i na bis pa je najveći šou donela pesma „Goli u sedlu“, odsvirana po drugi put. U njoj je bubnjar Škanka preuzeo gitaru, a na njegovo mesto je seo bubnjar Straha, pa su celu stvar odžemovali uz oduševljenje publike.

    U Milanovcu su nastupili sa istim samopouzdanjem i još više energije. Već su svirali u ovom gradu i ostavili su dovoljo snažan utisak da stvore fanove koji su i ovde dovikivali imena pesama. Jednostavno znate da ste prihvaćeni, ako vam između pesama prilazi lokalni panker sa flašom rakije i pojedinačno napoji svakog od članova benda. I videlo se da uživaju u svirci, nastupili su kao prave rokenrol zvezde, Lupi je bio u svojoj prepoznatljivoj odeždi, a solo gitarista je imao svoje trenutke ulaska u masu i soliranja na kolenima. „Sve po pedeset“ je navela publiku da đuska i peva u glas, ali nismo dočekali „Špansku plesačicu“, jer se tokom „Poklon pesme“ sa albuma „Non Stop“ pet pandura pojavilo pred binom i prekinulo svirku. Muzika staje uz izmenjen refren: „Hajde odluči ko je sada jači, batice iz Škanka ili... batice u plavom“. U Zanatskom centru, gde se nalazi Blek hol, na čijem platou je organizovana svirka, nalazi se još desetak kafana, klubova i lokala u kojima se pušta jedna ista muzika za jednolične ljude, pa je ova rokenrol terapija izazvala nekog od njih da pozove organe reda i mira. Iako je svirka prijavljena, iako je pred bendom stajalo barem dve stotine ljudi, organi vlasti, kao svaki korisni i poslušni organi, prekinuli su koncert. Čuo sam u masi kako neko pita da li je moguće da su prekinuli svirku, a neko odgovara podsećanjem da su u Leskovcu prekinuli nastup Vasila Hadžimanova, pa nikom ništa. Očigledno je ona druga strana, ona neprijateljska strana, zaboravila da je rokenrol bio pokretač masovnih društvenih promena i da nije baš pametno ukidati i ovo malo kulture i uživanja što nam je ostalo, jer će dve stotine ljudi lako da se premesti sa jednog koncerta na protest. Problem je što smo i mi zaboravili na naše pravo i snagu, dopuštamo da nas potiskuju na marginu i ćutimo pred njihovim malim organima. A bili smo tihi dok je pet uniformi šetalo pred binom i zavodilo red. Svi oni naknadni povici razjarene mase, dok se plavo-beli auto lagano odvozio i pošto je svirka već bila prekinuta, bili bi uzaludni da ekipa iz Straha nije uzela instrumente i uprkos prekidu, odsvirala svoj deo koncerta. Neko je morao da iskorači, makar zbog gostiju iz Čačka, a od nas dve stotine okupljenih, to su svesno uradili samo njih petorica iz benda. I bilo je jasno da će da pokidaju svirku kada je frontmen benda rekao: „Pojačaj mi vokal... ako ćemo da idemo u aps, idemo u velikom stilu.“

    E tad je krenulo sve ono zbog čega mislim da je „Strah od Džeki Čena“ jedan od najboljih bendova koje sam čuo u životu. I srećan sam što je ceo koncert sačuvan i u video i u audio zapisu, pa ću konačno moći da se uverim da li smo mi svi bili pod uticajem masovne hipnoze ili je svirka ova dva benda bila najbolja koju je Zanatski centar ikada video. Nastup Džekijevaca je bilo toliko nabijen emocijama, ne samo zbog svirke, nego i zbog tog osećaja nepravde i želje da pokažemo zube. Siguran sam da se „Brisel“, kojom su otvorili nastup, čuo sve do policijske stanice koliko je ljudi pevalo u horu. I odavno me nije toliko ponela euforija, u jednom trenutku sam uhvatio sebe kako bez majice skačem pred razglasom i prskam pivom ljude oko sebe. Čitava svirka je eksplodirala uz pesmu „Bluz 51“ kojom su vrlo promišljeno završili nastup. To je pesma koja tematizuje građansku neposlušnost, aludira na hapšenje i policajske sirene, u tekstu sadrži jednu sočnu psovku, a počinje rečima: „Pet na jedan, bejbe“.

    Rokenrol je bio pobednik. Taj vikend, sedamnaestog i osamnaestog jula, rokenrol je pobedio, mi smo pobedili. „Škank“ i „Strah od Džeki Čena“ su naprivili vezu između dva otuđena grada, pokazali su nam da nismo toliko usamljeni i da budućnost zavisi samo od nas. Ako su nas političari prokockali, ako su nas sitni kriminalci zavadili, ako glupava šabanerija i dalje širi mržnju među nama, mi moramo da se okupimo oko onoga u šta verujemo i da sačuvamo vrednosti do kojih nam je stalo. Ako nam je stalo do slobode... Nadam se da će ova dva benda prepoznati snagu koju imaju u njihovom zajedničkom nastupu i da će organizovati makar neku mini turneju po okolnim gradovima kako bi širili i budili ideje rokenrola.  

Andrea Kane