Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

U2 – The Joshua Three



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Kažu ljudi, „zlatne osamdesete“. Za U2 su svakako bile, na umjetničkom i poslovnom planu. Karijera je uzletila, imali su pregršt pjesama koje su postale instant svjetski hitovi, sve češće i izričitije ispoljavanje svojih ideja i neslaganja oko uzroka svjetskih kriza, ratova, nemaštine i zagađenja ih je uvjek držalo u centru pažnje medija - sve je to kulminiralo 1987 sa izlaskom „The Joshua Three“ albuma. Bile su to godine ogromnog entuzijazma, ideja i uspjeha koji ih pratili. U potpunosti su osvojili svjetsko tržište, srce i dušu svakog slušaoca, i postali jedan od najvećih bendova na svijetu. Već tada se primjećivalo Bonovo „pretjerano“ ponašanje, ali u mojim očima nezrelog i naivnog tinejdžera, to je sve bio scenski nastup, nešto normalno. U roku od samo 4, 5 godina je došlo otrežnjenje. No, to je druga priča, drugi albumi, druga vremena. 


Sa „The Joshua Three“, U2 su vjenčali alternativni rock i pop pod očiglednim uticajem američke kulture, bluesom i folkom, načinom života i onim specifičnim muzičkim ukusom koji je očigledan i u američkom alternativnom filmu Jim Jarmuscha i muzici Tom Waitsa - usamljenost, odvojenost od realnosti, potraga za normalnošću u potpuno nenormalnom okruženju pretrpanom suprotnostima. Gledajući omot i slušajući album stvara se dojam da su pjesme spremane i snimljene u osami velikih zapadnih pustoši pustinja Sonoran, Arizone ili nepreglednim dubinama Grand Canyona koji krivuda i nestaje u daljini dok sunce pada na horizontu. To je i bio cilj benda i inspiraciju su crpili upravo iz tih izvora, iz politike, literature, kinematografije i ljudi koje su sreli tokom američke turneje nakon „The Unforgetable Fire“ albuma. Omot je samo vizuelna interpretacija atmosfere pjesama. Pjesme su krajnje jednostavnog oblika, ali način na koji su komponovane, odsvirane i prenesene na vrpcu je nevjerovatan. Krajnji rezultat je za divljenje. „You got to cry without weeping, talk without speaking, scream without raising your voice ...“ (Running to Stand Still) i melodije koje prate svaku pjesmu, svaku riječ, su kupile svakoga ko ih je čuo, i to su bile iskrene riječi – barem tada jesu. Nevjerovatna je količina energije koju su uložili, sav entuzijazam i onaj kontrolisani bijesni naboj koji je uvjek na samoj granici eksplozije. Tokom cijelog albuma balansiraju na samoj ivici ambisa, na oštrici brijača, ali uvjek, apsolutno uvjek zadržavaju balans i čvrsto drže situaciju pod kontrolom. Nevjerovatne pjesme, nevjerovatan album.

Dobili su jednu ubitačnu i koherentnu cjelinu. Pjesme su u osnovi ono što su uvjek radili, ali su produkcijskim zahvatima zaoblili oštre ivice. Obično se tim zahvatima događa radikalno skretanje sa kursa, ali u ovom slučaju je spoj staroga i novoga idealan. Najočigledniji spoj dva svijeta je na pjesmi „Red Hill Mining Town“ gdje je sirovo snimljena gitara idealno uklopljena u ostatak vrlo prijatno snimljene audio slike. Majstorski potez benda i producenata Daniel Lanois i svugdjeprisutnog i omnimogućeg Brian Enoa. Produkcija sa prethodnih ostvarenja na ovim pjesmama bi sigurno upropastila atmosferu, dok bilo kakvo ekstremnije igranje sa produkcijom bi imalo sasvim oprečan efekat i vjerovatno bi album zvučao više nalik ovima iz drugog dijela karijere. 

Larry Mullen Jr. bubnjarsko igranje na „Running to Stand Still“ i „One Tree Hill“, The Edgeova zastrašujuća jednostavnost na „Red Hill Mining Town“ ili razarajući slide solo na „Bullet The Blue Sky“, prijatne bas linije Adam Claytona, sanjiv Bonov vokal, te singlovi „I Still Haven’t Found What I’m Looking For“, „With or Without You“ i „Where the Streets Have No Name“, i apsolutni šlag na torti, zastrašujuća „Mothers of the Dissappeared“ koja završava ovu nevjerovatnu cjelinu - su omađijali i pokorili sve do posljednjeg nevjernika. Kako je moguće da ovih nekoliko ljudi, sa par melodija, uspiju da izazovu takvu buru emocija kod slušaoca? Kako je to moguće, i kako je moguće u tolikoj količini i nakon toliko godina? Meni i danas znaju poteći suze niz lice na pojedine od ovih pjesama. To će mi uvjek biti nevjerovatno i isto toliko čudno da će samo nekoliko godina kasnije okrenuti ploču i krenuti u sasvim suprotnom „umjetničkom“ pravcu. 

Na prvi pogled, sa „The Joshua Three“ su napustili buntovničku stazu kojom su se kretali iz albuma u album. Ne zaboravimo da su vremenom problematične irske ulice zamjenili relativnom udobnošću statusa svjetske atrakcije i kudikamo boljim životnim standardom, tako da udaljavanje od revolucionarne i agresivne strane nije nimalo za čuditi. Sa druge strane, sva ta energija i bijes koji su kiptili na prethodnim albumima, na „The Joshua Three“ su usmjereni u pravac komponovanja što kvalitetnijih pjesama - i uspjeli su u potpunosti. Mada, nemirni revolucionarni duh nije toliko zapušten koliko može na prvi pogled da izgleda, i tu bih se ponovo vratio citatu iz pjesme „Running to Stand Still“, „...scream without raising your voice ...“. Cijeli album, i taj period od nekoliko godina, su zaokruženi sa ovih nekoliko vrlo jakih riječi. 

„The Joshua Three“ je jedan od onih rijetkih albuma koji je od početka do kraja jedno ogromno iznenađenje generacijama slušalaca i jedan je od onih rijetkih albuma na koji zub vremena nema efekta. Jedan od najcjenjenijih rokenrol albuma, zlatnim slovima je upisan u knjigama muzičke istorije i srcima mnogih slušalaca. 

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva