Kada sestre udruže muzičke snage i talente ishod najčešće bude jedna od dvije krajnosti: ili dobijemo osvježavajuće novi sastav kome činjenica da ga čine sestre daje posebnu dimenziju dopadljivosti, ili, pod teretom već postojećeg (i psihosocijalno uslovljenog) rivaliteta, slave, očekivanja i netrpeljivosti (koja je uvijek prisutna, u manjoj ili većoj mjeri  među sestrama), dolazi do kraha, suza, svađa i na kraju do neslavnog razilaženja nerjetko u samostalne karijere. Mislim da je upravo to jedna od najvećih poteškoća rada i stvaranja sa kojom se susreću braća i sestre u muzici – prevazilaženje sukoba koji su neminovni i stavljanje sopstvenog odnosa na stranu sa ciljem fokusiranja na zajedničku karijeru koju većina drugih braća i sestara ne dijeli. Čitajući o bendovima koje volim uočio sam da ima začuđujuće mnogo uspješnih primjera saradnje ovih nepomirljivih svjetova i vječno uzburkanih strasti. Ovo su samo neki od njih.

HAIM (pop rock, soft rock)

Početak muzičke karijere sestara Haim bio je usko vezan za televiziju, tačnije za tećerazredne emisije za djecu i saundtrek onog tween filma gdje svim curama u društvu savršeno stoje iste pantalone (wtf?)! Ovaj prvobitni sastav zvao se Valli Girls i činile su ga starija Este i srednja sestra Danielle. Suvišno je reći da su Valli Girls i njihov pop rock a la Disney channel ubrzo nestali bez traga. Nekoliko godina nakon toga Jenny Lewis je zapazila Danielle i ponudila joj mjesto na svojoj turneji što će postati kamen temeljac današnjeg HAIM-a. Posle turneje pridružuje se Julianu Casablancasu, pjevaču The Strokes-a  na njegovoj samostalnoj turneji, a zatim sarađuje is a Cee-Lo Greenom polirajući svoj talenat ovim začaranim krugom putovanja i sviranja u pratećim bendovima. Po povratku kući Danielle se usredsredila na stvaranje muzike sa sestrama, ovaj put uključujući i najmlađu – Alanu. Prvi album, Days Are Gone (2013.), postaje svjetski hit i osvaja slušaoce svojom melodijskom jednostavnošću i svedenim tekstovima. Zvuk koji jako podsjeća na Stevie Nicks obogaćen je tom bezbrižnom hipi notom zbog koje ne možete a da ne osjetite fantomsku toplotu kalifornijskog sunca na licu.

CocoRosie (freak folk, experimental)

Ovaj bend je nešto najčudnije što sam u posljednje vrijeme čuo i sviđa mi se zbog toga. Sestre Bianca i Sierra su zaista usavršile tehniku pomjeranja granice onoga što nazivamo eksperimentalnom muzikom kombinujući folk, operu, hip-hop, blues i ko će mu ga znati šta sve ne, stvarajući tako jedan od najneobičnijih zvukova i najnesvakidašnjijih sastava koji je, ako ništa, bar originalan. Nisu za svakoga, to se mora priznati, i osobama nenaviknutim na uvrnutu muziku biće teško svariti njihov zvuk na prvu. Njihov posljednji album Tales of a GrassWidow je možda najpitomiji i donekle komercijalniji od svojih prethodnika, ozbiljniji je, pjesme su cjelovitije, bolje uklopljene i aranžirane u skladniju, smisleniju cjelinu. Neki će možda reći da se CocoRosie previše trude i da u, u slinoj želji da stvore nešto originalno, postaju autori besmislenog i neprivlačnog zvuka koji je sve samo ne kvalitetna muzika. I sam pomislim nešto slično, naročito slušajući njihov prvenac La maison de mon reve, ali prateći njihov razvoj tokom godina smatram da djevojke svakako imaju potencijala i mnogo dobre muzike iza sebe. Za one otvorenog uma željnog mističnog i magijskog zvuka, CocoRosie je moja srdačna preporuka.

Say Lou Lou (dream pop, synthpop)

Djevojke koje su nove na sceni i iza sebe imaju tek jedan album – Lucid Dreaming, objavljen prije nekoliko dana. Bliznakinje i kćerke basiste i pjevača grupe The Church otisnule su se u muzičke vode, i to izgleda u pravcu suprotnom od oca. Tekstovi su sanjarski i sladunjavi (za mene možda malo na intervale i presladunjavi), popraćeni elektropop zvukom tako svojstvenim skandinavskim umjetnicima kojima u ovom žanru nema premca. Mana koja se odmah uviđa već na prvo slušanje jeste jednodimenzionalnost pjesama. Sve je ok, tekst je solidan, muzika može proći ali opet fali nešto – neki Röyksopp ili Kleerup obrada da od drugorazredne pop pjesmice napravi zaista duboku i vrhunsku pjesmu koja će moći parirati moru sličnih. Za sada nam ostaje da čekamo i vidimo kako će se sestre snaći na sceni i u muzičkom svijetu. Publika ih je dočekala uz pozitivne kritike. Jednostavno rečeno - ko voli Tove Lo, voljeće i Say Lou Lou.

First Aid Kit (folk, psychedelic pop)

Jedan od komentara koji me je nasmijao i u srž pogodio i objasnio ovaj bend jeste sljedeći - parafraziram: “Ako želite da iskusite pravi američki vintidž zvuk poslušajte ove Šveđanke”. I zaista je tako. Čak i u njihovom glasu osjetim pravi američki akcenat bez najmanjeg traga i primjesa drugog jezika. Njihov zvuk je mješavina folka i country muzike sa omjerom 1:1 i kad bi mi neko rekao da će mi se ova kombinacija dopasti ne bih mu vjerovao. Ali dopala mi se i to mnogo. Prvi ugovor su potpisali za izdavačku kuću iza koje stoji ni manje ni više nego The Knife i gdje im je Fever Ray dala apsolutnu slobodu nad stvaranjem muzike, što će se kasnije ispostaviti kao odličan potez. Johanna i Klara su majstori dočaravanja nostalgičnog zvuka 70ih, ali za razliku od drugih autora koji ovaj zvuk kombinuju sa nešto modernijim stvarajući tako hibrid stare škole i 21. vijeka, ove sestre nam pružaju jedinstven i nimalo razblažen uvid u tu čarobnu deceniju a svojim pjesmama crtaju siluetu jednog od najmuzikalnijeg perioda u istoriji.

Ibeyi (soul, downtempo)

Šećer, kao po običaju, ostavljam za kraj, a ovo je poslastica u kojoj sam neizmjerno uživao. Volim kada neočekivano naletim na nekog izvođača i jednostavno znam da ono najbolje od njega tek slijedi i da sam imao tu čast da se upoznam sa djelom dotičnog prije nego što je i ostatak svijeta uvidio njegov kvalitet. Takve su, nesumnjivo, i Ibeyi. Sestre bliznakinje francusko-kubanskog porijekla (sa korjenima u Nigeriji) tek što su nogom kročile na muzičko tlo već su, u uskim krugovima, izazvale veliku znatiželju. Kćerke Anga Diaza, pokojnog člana Buena Vista Social Club-a, početkom ove godine izdale su svoj prvenac – Ibeya (što na jorubi, nacionalnom jeziku Nigerije, znači “blizanci”). Ono što je interesantno jeste da se pleme Joruba izdvaja po procentualno najvećem broju rođenih blizanaca u svijetu. Pjesme su svojevrstan omaž preminulom ocu i sestri, a sva svoja osjećanja su uplele u tekstove koji obiluju emocijama i mitološkim referencama na kubanska i afrička božanstva. Ibeyi su svakako duo vrijedan pažnje i praćenja. Ne sumnjam da ih očekuje fantastična budućnost i veliki uspjeh albuma, jer ovako kvalitetan sastav ne može i ne smije proći nesapaženo i nepriznato.

Ingvar L