Pjer Lemetr je dobio, za ovaj roman, nagradu Gonkur, najprestižniju francusku književnu nagradu. Svakako, više nego zasluženo.

Ovo je roman smešten radnjom u prvosvetskoratovsko okruženje, ali govori pre svega o pozadini rata, i gorkim i turobnim sudbinama preživelim u istom. Na neki račin, ovo je jedna vrhunska priča, koja na efektan račin opisuje sve ono što rat čini takvim-besmislenost nasilja nije stavljena u prvi plan, ali tu je, kao i nenaglašeno osećanje krivice, a ne ponosa, što se isti uopšte i desio.

Ovo je dosta čudan prelazak iz žanra u žanr autora, koji je pre toga pisao pre svega krimi novele, ali ovo je odlično, raskošno napisano, i pre svega iskreno štivo, koje jednostavno pleni raspetim horizontima moderne proze. Ipak, ovo je i priča o prevari, doduše ne neslućenih granica, koja je u uslovima rata svakako moguća, čak i poželjna, i tu roman dobija na svojoj komponenti otkrivanja nekih novih dimenzija nesagledanog, iako, razum odbija da poveruje u ovakvo prikazivanje nepodnošljive odvratnosti postojanja.

Doduše, roman ima i nešto mana, a to je pre svega razvučenost sadržaja. Sve ovo se moglo spakovati na nekih 200 strana, što ponekad uvodi u dosadu. Da, tema je intrigantna. Da, autor posmatra tzv Veliki Rat svojim očima i daje određenu, unikatniju od drugih, perspektivu, ali stogodišnjica tog velikog užasa za ceo svet, koji je, na neki način, inspirisao i sledeći veliki rat, naravno, drugi svetski, čini celu ovu šaradu interesantnih likova nešto dosadnijom, a dodeljenu nagradu nategnutijom nego inače.

Sve u svemu, ja sam zadovoljan ovim radom, ali ja bih voleo nešto bolje od nacije koja je svetu podarila jednog Selina, Uelbeka, Begbedea.

Ilija Đurđanović