Izgleda da se moram pomiriti sa činjenicom kako su trilogije odavno postale najpopularniji i najprofitabilniji format žanrovske proze. Naravno, mirenje s tom činjenicom ne mora imati negativne posledice, ali ipak, neretko ih ima, bar u onoj meri u kojoj pozitivan rivju jednog naslova u trilogiji ima uticaja na sveokupni utisak o istoj. Trilogije, po pravilu, startuju sa veoma dobrim prvim delom – prvi deo ima tu privilegiju da ponudi svežu ideju, zanimljiv pristup, kompleksan world-building, vizionarski smele ekstrapolacije (bar kad je u pitanju hardSF pristup), zdrave temelje žanrovske estetike i obilnu količinu entuzijazma, uglavnom serviranu u obećavajućem zapletu i velikim očekivanjima povodom samog raspleta, dok ostali delovi uglavnom preživaju iste te krupnjaste zalogaje. Ukratko, čak i sasvim osrednje trilogije mogu da vas relativno lako “kupe” u prvom romanu, da bi vas “izgubile” tek na kraju drugog, nakon čega ostajete u zanimljivoj poziciji garantovanog potrošača i trećeg dela, makar samo da vidite “ima li kakvog boljitka”. To je, možda, i temelj ekonomskog uspeha samog “fenomena trilogija” – ako vam se iole dopadne prvi roman, velike su šanse da ćete podleći manipulaciji čitalačkom inercijom i kupiti sva tri. Otud i moje ustezanje da bilo koji prvenac u trilogijama preterano hvalim, tretirajući ga kao da je samostalan; ne bi trebalo zaboraviti da on to, ipak, nije. Uz tu ogradu, fer je priznati kako je Directive 51 ispunio sve uslove koje očekujem da ispuni upravo vrlo dobra žanrovska proza. Naravno da su ti uslovi bazirani isključivo na ličnim preferencama, kako žanrovskim tako i literarnim, i naravno da se odnose samo na prvi roman trilogije; poučena iskustvom žanrovskih trilogija poput Kardovog Endera, Vilsonovog Spina ili Vatsovih Riftera (ili Matrix filmskom trilogijom, tek da se vidi kako ni drugi mediji nisu imuni na boljku inferiornih nastavaka), rekla bih da jedna lasta ipak ne nosi celo proleće, sve i ako joj priznamo da je glasnik istog.

Što se mene tiče, post-apokaliptični deo SFa mi je uvek bio najimpresivniji od svih prepoznatljivih žanrovskih pravaca, tako da mi dobar deo “naj” liste pokrivaju upravo naslovi iz tog domena. Naravno, to je donekle rezultat i preferisanja takozvanog tvrdog SF-a kao jasno definisanog žanrovskog domena koji konsenzusom stavlja ekstrapolaciju kao neophodnost višeg reda nad samim eskapizmom, ili, prostije rečeno, “hardSF” vidim kao žanrovski domen u kom je svako proizvoljno lupetanje drastično ograničeno, Gospod nek' je hvaljen na tim malim darovima. A unutar tog domena, upravo mi je post-apokaliptični pristup nekako najortodoksniji u stvaranju alternativnog sveta na bazi striktne ekstrapolacije, to kako po svom shvatanju vremenske i karakterne dinamike, tako i po neprelaženju delikatne empirijske granice pri stvaranju varijabilnih elemenata. Govoriti o smaku sveta ipak podrazumeva minimum suspenzije neverice, jer kako da se istinski uživim u katastrofu globalnih razmera, ako mi je predočena u očigledno detinjastom kontekstu, od strane neubedljivog (čitaj – očigledno inferiornog) naratora? U tom smislu, Direktiva 51 ispunjava osnovni uslov koji obavezno postavljam svakoj interpretaciji globalne kataklizme: da li je nešto takvo uopšte moguće?

Post-apokaliptična žanrovska proza za koju smatram da je uspešno položila taj ispit može se nabrojati na prste jedne ruke, onako nasumce: Vidalov "Kalki", Mekartijev "Put", Nivenov "Luciferov čekić", Milerov "Kantikulum, Brinov "Poštar", pa donekle i Matisonov "Ja sam Legenda", mada samo kao uspomena iz eskapizmu naklonjenog detinjstva. Osim Kalkija, navedeni romani se ne bave odviše detaljnom analizom samih uzroka apokalipse – štaviše, neki od pomenutih romana ih namerno ostavljaju nepoznatima ili ih nude posredstvom nepouzdanih naratora - nego se više osvrću na same posledice, opisujući tako alternativni post-apokaliptični svet koji je neretko drastično vremenski udaljen od samog “dana D”. To je donekle i razumljivo, ako se ima na umu kako pedanterija ubedljivog prikazivanja globalne kataklizme zahteva ne samo pozamašno obrazovanje samog autora, nego i njegovih čitalaca, a u podilaženju toj famoznoj potonjoj kategoriji na snazi je konsenzus baziran na principu jednostavnosti. Prostije rečeno - manje zahtevna proza ima proporcionalno više šanse da dosegne širi segment populacije, a romani se ipak pišu da ih što više ljudi kupi, zar ne? To je toliko hladna jednačina da i ja moram da je poštujem, sve i ako je prezirem. Zato je i Vidal dobro pazio da ne pretrpa radnju tehničkim specifikacijama globalnog trovanja populacije, nego je istu prezentovao tek posredno, kroz sporedne tačke gledišta koje nisu aktivno učestvovale u samom procesu, pa tako nisu ni bile obavezne da nas narativno dave detaljima.

Direktiva 51 je roman koji svesno odbija da hoda linijom manjeg otpora; roman ne samo precizno detaljiše šta je urađeno, nego u velikoj meri pokazuje i kako je to urađeno. U Direktivi 51, globalnu kataklizmu ljudi donose sami sebi, i to ne iz mržnje za čovečanstvo, nego iz čiste ljubavi za samu planetu. Ideja koja ih ujedinjuje i vodi nije ideja eliminacije ljudske vrste kao u Kalkiju, nego je usmerena na uništavanje samo one tehnologije koja nezaustavljivo truje čovekov okoliš. To je ideja koja polazi od čvrste pretpostavke da će čovečanstvo duhovno (a kasnije i materijalno) profitirati iz kolapsa “negativne” tehnologije onog trena kada se vrati na tehnološki nivo 19tog veka – doslovno, kada se vrati u (sada nam tako drevno) vreme parnjača i organske poljoprivrede, pre sviju velikih pošasti modernog doba, oličenih u pesticidima, nuklearnoj tehnologiji i genetskoj manipulaciji. Naravno, u pitanju je bazična ideja nekadašnjih hipi-komuna, te stoga nije niti nepoznata niti zahteva ikakvu suspenziju neverice, iako je podignuta na nivo globalne filozofije koju pothranjuju upravo životna i karijerna razočarenja generacije dot.com profesionalaca, koji su odrasli upravo na silnoj sprdnji tim i takvim idealima. Zbog toga, svako od nas sa lakoćom može (to samo donekle, naravno) da se poistoveti sa takvom pomalo romantičnom vizijom “povratka prirodi”, bar u onoj meri u kojoj smo sposobni da sebi tu viziju uobličimo, sve sedeći u tehnološki sofisticiranoj udobnosti sadašnjice. Čovek je zverka najviše sklona kompromisima upravo onda kada nije svesna sopstvenog kompromitovanja, tako da ne bi trebalo da nas čude njihova naivna uverenja o “beskrvnim revolucijama”, o “kontrolisanoj kolateralnoj šteti” i o “razumnim žrtvama kojima se kupuje sutrašnje blagostanje naše dece” – na kraju krajeva, sve su to koncepti koji sami sebe prodaju, i ako ikada poželimo da pogledamo u lice kupaca tih i takvih koncepata, dovoljno je da svrnemo pogled na ogledalo. Upravo ti krajnje pojednostavljeni moralni, etički i ideološki koncepti imaju moć da izbrišu onu finu liniju između dobra i zla, kako u velikoj šemi finalnih zbivanja na nivou država, tako i u proceni karakternih značajki svakog pojedinca. A kad se takve dileme suoče u prozi koja bez stida deklariše pripadništvo žanru uvelike baziranom na simplificiranim odrednicama kojima se preferišu moćni muškarci, lepe i bespomoćne žene i lako rešivi problemi u striktno avanturističkom bitisanju, onda se i sam pokušaj rvanja sa takvim dilemama mora ne samo blagonaklono prepoznati, nego i silno poštovati. Na kraju krajeva, ovo je proza koja se bavi upravo onim pretpostavkama kojima se bavi mejnstrim i od kojih populistički, eskapistički deo žanra beži kao od kuge – o odgovornosti, ličnoj i društvenoj, o prirodi samog klasnog sistema i hijerarhijskog ustrojstva i o ispoljavanju sile unutar tog sistema i ustrojstva. To zasigurno nisu aspekti kojima se prilazi kroz žanrovski eskapizam, baš kao što ni njihova prozna elaboracija nije namenjena suštinski neodraslom jezgru žanrovskog čitalaštva. A pošto roman nigde ne pravi ustupke koji bi ga primakli tom delu čitalačke baze, rekla bih da je ovo roman osuđen na ograničenu popularnost. Niko neće da se satre od trčanja da ovu prozu prevede, toliko je bar sigurno.

Način na koji je Direktiva 51 isporučuje apokalipsu na lepi nam i mili svet je striktno tehnološki, što je i logično, pošto se sofisticirana tehnologija može uništiti samo onom još sofisticiranijom, a za potrebe ovog romana, to su nano-roboti i bioti. E sad, radnja romana je smeštena u blisku budućnost, udaljenu tek malo više od decenije, i to je već pitanje obrazovane pretpostavke da li se i apokaliptični nano-roboti i bioti zaista mogu proizvesti u tom roku, pa još i u uslovima krajnje terorističke underground strukture. Na kraju krajeva, iz moje laičke perspektive se maltene podrazumeva da je izuzetno teško proizvesti sofisticirane nano-robote i biote koji imaju specifičnu svrhu – tipa, recimo, lečenja raka ili rekonstrukcije srozanog imunog sistema ili već nešto slično u tom grandiozno gloriozno pozitivnom smislu - dok je relativno lakše industrijski proizvesti one biote i nano-robote koji za cilj imaju čisto uništenje ama baš svega sa čime dođu u kontakt. U tom smislu, Barnsova ekstrapolacija na bazi današnjih saznanja ne samo da impresionira svojom uverljivošću, nego i fascinira svojim bazično ljudskim pretpostavkama da se svakoj alatki iznađu najpre mnoge svrhe zloupotrebe, da bi se tek kasnije, eventualno, došlo i do korisnih mogućnosti upotrebe. Distopični fatalizam Barnsovog pristupa temi zasigurno nudi onu neophodnu pozadinu koja omogućava da nas roman impresionira i kao triler i kao futurističko upozorenje o katastrofalnim posledicama odmazde nezauzdane tehnološke supremacije, tako često predočavane u klasičnom žanrovskom tipu radoznalog deteta koje danas na raspolaganju ima ne samo šibice, nego i kanticu benzina pride. A kad sam već sve to rekla, onda je možda i fer da ponudim i kratak sadržaj, uz minimum spojlera:

Na dan 28 oktobra 2024, teroristički projekat “Svitanje” je istovremeno stupio na snagu u gotovo svim značajnijim zemljama sveta, ili, bolje rečeno, u gotovo svim delovima planete. Projekat je do tada godinama egzistirao kao radikalna internet grupacija čije je multimilionsko članstvo imalo zajedničku i ujedinjavajuću ideju – da sruši takozvani “Veliki Sistem”, oličen ne samo u državnim strukturama najmoćnijih zemalja, nego i u samoj organizaciji samoodrživih sistema tehnološki orjentisanog sveta. Pokret nije bio tajan, naravno, bio je otvoren za sve i svakoga, a prolazio je nezapaženo uglavnom zato što je ispoljavao ideje isuviše radikalne da bi ih iko uzeo za ozbiljno, egzistirajući na netu kao neka vrst WOW verzije za vaskolike disidente. Projekat “Svitanje” je imao za neskriven cilj kompletno uništenje civilizacijskog sistema, i to kroz faze uništenja dvaju osnovnih komponenti koje ga održavaju: kroz uništenje svih generatora i akumulatora električne energije, i kroz uništenje svih artefakta baziranih na bilo kom vidu plastike. U jednom danu, istovremeno, milioni članova “Svitanja” su izvršili naizgled omanje diverzije koje su, u složenim uzročno-posledičnim kombinacijama rezultovale uništenjem najpre svih elektiričnih naprava, to od tostera i automobilske baterije pa sve do satelita u orbiti, a onda i svih plastičnih proizvoda, to od penkala, plastičnih flaša i automobilskih guma, pa sve do sofisticiranih delova moderne mašinerije, od aviona pa do već pomenutih satelita. Već u prvom danu apokalipse, većina industrijskih temelja na kojima je civilizacijski sistem baziran je nepovratno urušena, a svaki novi dan posle “dana D” je donosio sijaset novih uništenja. U gradovima, čije su prometnice od prvog dana bile zakrčene automoblima bez guma i akumulatora, vatra je sravnila sa zemljom čitave četvrti, bez da je iko tu bio u stanju da ikome pomogne - gradovi su postali klopke za milione umirućih od gladi, žeđi i bolesti, a svi oni koji su nekako i uspeli da se izvuku iz takve situacije kasnije su desetkovali i, zauzvrat, bili brutalno desetkovani nasiljem koje je proizvelo bezakonje. Pa ipak, u centru Direktive 51 nije sav taj užas o kom bi se zaista moglo napisati tomove; u centru ovog romana je upravo direktiva na koju upućuje sam naslov – direktiva čiju je trenutačnu verziju ozakonio presednik Buš, a koja reguliše državni kontinuitet u slučaju iznenadnih situacija u kojima bi glavnina vrhovnog ešalona američke federalne vlasti bila odjednom zbrisana sa lica zemlje. Sama potreba za implementacijom te direktive ukazuje koliko je “Svitanje” bilo efikasno, sa terorističke tačke gledišta. Gotovo pola romana odlazi na zbivanja u samom “danu D”, dalja četvrtina odlazi na prvih deset post-apokaliptičnih dana a ostatak dovodi radnju na stitinjak dana od same aktivacije “Svitanja”, pa u tako pedantnoj rekreaciji zbivanja zaista nema mesta ni za kakve “glavne” likove; bitnijih likova ima sijaset, baš koliko i tačaka gledišta, i narativna celina je zbog toga vrlo detaljna, uverljiva i maksimalno trodimenzionalna. Roman se završava umereno intrigantnim klifhangerom po pitanju pozadinskih zbivanja ali, realno rečeno, funkcioniše i kao zaokružena celina, pošto samom svojom postavkom daje na znanje kako svet više nikada neće biti isti, a u nedostatku saznanja o novom svetu koji će ga zameniti, ovaj roman je sasvim dostatan kao ubedljiv dokument o smrti sveta kakvog danas znamo.

Lidija Beatović