Kaubojski intro sa „Suite IV electric overture“ me upoznaje sa albumom mlade i hvaljene Janelle Monae. Nikad čula za dotičnu. Do sada. Impresivan glas, mešavina rnb i soula, tu je i neki rnr/punk stav koji prezentuje, zreli pop i bogami više nego impresivne saradnje ( Prince, Erykah Badu, itd, itb…).  
„Give em what they love“ cepa vokalom kao jedna Tina Turner, u mlađim danima. Gitara može komotno da izazove neke nove rock muzičare na duel, i pobedi komotno, bez ikakvog zamora. Hey, Prince je to. „Q.U.E.E.N.“ – moderan rnb i sjajan duet sa Erykom Badu. Tekstom bocka i intrigira o ceni slave, kako i sama podvlači u jednom stihu. Pred sam kraj pesme oplela je u hip hop maniru i odradila domaći, da plastično dočaram. „Electric lady“ je takođe duet, ovaj put sa Solange, čini mi se mnogo talentovanijom sestrom svuda prisutne Beyonce. Svejedno, pesma koja krasi i ime albuma ipak nije toliko zanimljiva, a da nije duet bila bi čak i dosadna. Provlači se kroz album i leti na stranu -  ništa zanimljivo. Biću toliko oštra pa ću je nazvati i viškom na ovom cool albumu.  Kraća pauza uz „Good morning midnight“ – osmišljena kao radio skeč. Mini prelaze, ko ih ima nekoliko na albumu, opravdala je sveukupnim brojem pesama na svom prvencu. Devetnaest!! Za svaku pohvalu, razume se.  „Primetime“ je takođe duet, sada sa Miguelom. Radi se o prelepoj ljubavnoj baladi, emotivnih i napadnih reči, zavodljivim bitom i sakrivenim gitarom koja celoj priči daje oštrinu. Sjajno, sjajno, sjajno! Za njom ide „ We were rock & roll“apsolutni disco do mere tripovanja šljokica, disko kugle i nezdravog razdrmavanja kukovima. Ponovo interlude pauza sa „The Chrome shoppe“. „Dance apocalyptic“ kompletno udarena pesma. Havajsko – meksički ritam, pop/charlston između 30ih i 50ih, a vokal na trenutke podseća na divnu Doris Day, što znači imamo i jazz. Rekoh, udareno kompletno! Udareno kao pridev je u mojoj viziji sasvim dobro i nesvakidašnje. „Look into my eyes“ donosi neverovatnu vokalnu transformaciju, u argentinskom, tango odsjaju. „ Suite V electric overture“ je instrumental prethodne numere udružen sa jazzom i tako oguljen od vokala, bio bi dobra podloga u nekom od 007 filmova. „It’s a code“ numera lagane melodije, ženstvenog teksta, pobegla iz sedamdesetih gde i verovatno bila namenjena Donni Summer. U sličnom maniru prelazimo na Brodvejski obojenu „Ghetto woman“. Malo stagnacije, ali opet glamurozna. Još jedna pauza uz „ Our favorite fugitive“ Pesma „Victory“  nas vraća na rnb, staru kvalitetnu školu, da nas podseti da se i tu nekada krila poezija, umesto bling – da- ba- ding, čega god. Janelle, sestro, hvala ti na ovom albumu! Ka kraju albuma vodi nas „ Can’t live without your love“. Vrlo romantičan pesma jedne očajne žene. U globalu, tekst je grozan, međutim koji ofzvanja ublažava dejstvo ove očajnice. I tako, bliži se i dalje kraj albuma, pomalo nestaje inspiracije i preovladala jednoličnost. „Selly ride“ je takav slučaj. Izvlače je tek prateći vokali, ključna reč, ključne reč – pomalo. Ipak, ovo je zaista kvalitetan i vrhunski album. Zatim ide „Dorothy Dandridge Eyes“ i vraća nas u sedamdesete. Ponovo.  Tačnije, na neku granicu sa osamdesetima. Podseća me na našu Lenu Kovačević i još ne kapiram kako se ovaj momenat stvorio u mojoj glavi. Možda album ipak, dugo traje. Završavamo priču sa „What an experience“ i to je baš tako. Lagana rnb odjava unapred izgovara reči slušaoca – Ovo je bilo iskustvo“.
Janelle, pored Lorde, vratila si mi veru u dobru pop do rnb muziku. hvala još jednom na ovom albumu. Ocena 8/10 samo zato što album ima 19 pesama i većina traje između 4 i 5 minuta i postane iscrpljujuće. Malo mnogo.

Tamara Maksimović