Hotel “Vidikovac” 2, ili Povratak Kralja

Trebalo je da napišem prikaz ovog romana još onog momenta kad je  osvanuo u našim knjižarama.
Čak i pre toga, jer je ovo, kao i neka ranije objavljena Kingova dela, preveo moj poznanik i sugrađanin, Vlada. On ima dobar običaj da Kingova dela, koja je upravo preveo, prosledi meni. Cenim tu ekskluzivu. E, da nas nije zajebala poplava, koja je naterala  nas dvojicu i još nekih pedeset pet hiljada ljudi da se evakuišemo iz Obrenovca, sigurno bi se ranije videli i ja bih dobio primerak ove knjige.
Dobro, mogli smo da se nađemo, popijemo kafu i razmenimo literaturu i PRE poplave, al’ ‘ajd’, sad…
Reče on meni, dok roman još ne beše u prodaji, da ga je lektor “unakazio”. Insistirao je na manje vulgarnim izrazima, i tome slično. Stekao sam utisak da je lektor osoba koja radi otprilike nešto slično onom što su priučeni drugovi doktori radili partizanima posle igmanskog marša. Njihovim promrzlim prstima, zapravo.
Čini mi se da je Lazar Ristovski odglumio Tita u onom starom ratnom filmu, kada se dramatično okrenuo iz nemoći da pomogne svojim saborcima i napustio prostoriju u kojoj su prsti padali za slobodu.
Elem, lektor...
Insistirao je da izraze tipa “jeb’o te miš”, bliske originalu, moj ortak prevodilac promeni u nešto tipa “bestraga ti glava” ili “majka mu stara”. Koliko se ja sećam, prva rečenica kultnog “Isijavanja”, čije je ovo delo nastavak (“sikvel” kako je danas moderno nazivati ga), glasila je:”Razmetljivi mali kurac.”
U kom, tačno, momentu smo se profinili u tolikoj meri da nam “razmetljivi mali kurac“ zamene neki  izrazi a la staramajka? Sreća pa su na kraju našli neki kompromis, jer Kralj nije pisac koji se gadi psovki. Kao ni njegovi junaci, mahom ljudi iz naroda.
Dakle, “Dr. Sleep”, dugo (ne)očekivani (?) sikvel (učim se i ja polako tim novim izrazima, ha) “Isijavanja”…

1998. je Kingu prišao neki fan na potpisivanju njegovog, tada novog, romana “Vreća Kostiju” (ne baš najbolje njegovo delo) i pitao ga zna li, možda, šta se desilo sa onim malim iz “Isijavanja”? Isto pitanje je, navodno, i on sam sebi ranije postavljao. Da li je pošao istim putem kao otac mu, da li i dalje isijava, i isijava li dobro ili, možda, zlo? Da li se oženio, uzeo stan na kredit, glasao za Obamu? Ok, ovo poslednje mu možda i nije palo na pamet.

To je priča koju King rado prepričava. Ona koju nerado uopšte počinje, jeste priča o tome kako mu se nikad nije dopala filmska verzija “Isijavanja”, ona u kojoj su briljirali Stenli Kjubrik u režiserskoj stolici i Džek Nikolson kao alkoholičar-pisac koji pati od krize inspiracije, i dementni otac malog Denija koji isijava.
Toliko mu je bila mrska ova svetski poznata verzija njegovog dela, da je uzeo megafon u ruke i sam viknuo:“Akcija!“ Kao rezultat, pojavila se televizijska varijanta “Isijavanja“, ovoga puta, sa njegovim ličnim potpisom.
To mu, očigledno, nije donelo autorski mir, jer je najzad svetu podario i literarni sikvel (sad sam već ušao u štos), u kome dečko Deni nije više dečko. Kako sam autor kaže, njegova literarna verzija “Isijavanja”, i “Dr. Sleep”, zajedno, čine Pravu Istoriju porodice Torens. Toliko o tome.

Oduvek sam smatrao da lik Denijevog oca Džeka ima u sebi isuviše toga što pripada Kingu, lično. I King je lečeni alkoholičar, koji je, kako sam navodi: ”...rešio problem svog alkoholizma tako što se navukao na kokain”. Sjajno.
“Dr. Sleep” NIJE nastavak u nekom klasičnom smislu. A ni sikvel. OK, prestaću sa ovim.
To jeste priča koja se bazira na pojedinim likovima koji su nam poznati od ranije, ali postoji vremenska distanca koja ih gotovo čini DRUGIM likovima, a odmaklo se (da li, suštinski?) i od mesta dešavanja radnje “Isijavanja”. Barem do samog kraja romana, gde King, u svom prepoznatljivom maniru, pravi pun krug i završava sve tamo gde je i počelo.

Deni Torens je dokaz one narodne da iver ne pada daleko od klade, jer se odaje piću kako bi glasovi (i ne samo glasovi) u njegovoj glavi malo popustili, ako ne i trajno nestali. On je rob sećanja na “Hotel Vidikovac” i mračne događaje u njemu. Nije lako prebroditi činjenicu da vas je rođeni otac vijao po napuštenom hotelu velikim maljem, u želji da vam raspoluti glavu. U Kjubrikovom filmu se na setu našla sekira umesto malja, pa Nikolson Džek, kao “lumberjack”, pokušava da poseče životno stablo svoje žene i malog sina. Tu je i sećanje na gospođu Mesi, koja nije majka argentinskog fudbalera, ali jeste mrtva gospođa u kadi, koja voli da doziva malog Denija ne bi li mu obavila svoje ledene ruke oko vrata.
Tu je i Horas Dervent, nepravedno zapostavljeni  (od strane Kjubrika i njegove verzije) stanar “Vidikovca”. Onaj, takođe mrtvi, ali konfetama sa zabave na spratu prekriveni baja koji se pojavljuje u liftu hotela, koji takođe nije prošao test nosivosti da bi se pojavio u filmu.
A tek ona živa (bukvalno) ograda u obliku životinja? Ona što se pomera kad ne gledaš u nju? Kjubrik je bio genije, kako je samo mogao da napravi toliko propusta kad je već imao idealnu literarnu osnovu, razrađenu do savršenstva?
Barmen Lojd je filmu dao šmek, kao i idealni izbor glavnog glumca za ulogu Džeka. Ali, stop filmskim digresijama, vraćamo se doktoru.

Deni ima mnogo toga što treba da zaboravi, a poklon kuvara “Vidikovca”, Dika Halorana, kutija u koju treba zaključati sve što je loše, pokazuje se kao odlično rešenje. Ta kutija je genijalan detalj. Ona je fizička, ali police na kojima se više tih kutija sa zaboravljenim strahovima nalaze su u GLAVI, i tu su strahovi zatvoreni vo vjek i vjekov’.
Deni boj, sada malo stariji, dotiče dno svoje alkoholne zavisnosti kada se probudi kraj skoro nepoznate žene, u njenom stanu, dok njen sinčić pruža ručice ka kokainu na stolu i traži slatkiše.
To je, najzad, previše, i on odlazi na put, skrasivši se najzad u gradiću u Nju Hempširu, i u krugu društva antialkoholičara. Sudbina, zapravo moć imaginacije Stivena Kinga, učiniće da se Deniju ukrsti put sa malom Abrom, koja isijava kao niko pre nje, i grupom ljudi koji sebe nazivaju Pravi Čvor. Oni su neka vrsta matoraca koji žive u kućama na točkovima, ali im vitalnost daje para koju isisaju iz tela umiruće dece koja isijavaju.
Rouz Šešir, seksi vođa ovog plemena, sa njenim karakterističnim naherenim cilindrom na glavi, jedan je od bolje osmišljenih negativaca na koje sam naleteo u žanru horora u skorije vreme. Ona nije genijalna, paklena kreacija kao Penivajz, pa ni harizmatični (na neki farmerski, “geački” način, kako bi to Rouz nazvala), Rendal Fleg. Ali je prilično ubedljiva, i momenti kad ona koristi svoj um ne bi li se povezala sa malom Abrom, a sve u želji da podeli njenu životnu paru sa ostalima iz svog društva, bili su mi jeziviji od mnogo čega drugog što sam imao prilike da pročitam.

King je moćan autor, i ne upada u zamke preteranih ponavljanja (mada ih ima), i piše novu, snažnu priču koja sa prethodnim romanom deli samo neke osnovne likove i deo sižejne linije koja se provlači u vidu flešbekova.
Nastavak može da napiše svako. Novi roman baziran na nasleđu starog, a da nije banalan, može samo King.
Video sam/preslušao/pročitao mnogo nastavaka raznih filmova, albuma, bendova, stripova, država…ali ukoliko nisu imali pravi TAJMING, i odavali osećaj “stvaramo novo na temelju starog, ne recikliramo”, sve je bilo uzaludno.

“Dr. Sleep” NEMA pravi tajming. Previše je vremena prošlo od “Isijavanja”, ali premalo da bude zaboravljen u potpunosti. Ima sve ostalo. Zaplet, svežu ideju, “zicer” slavnog prethodnika. Dakle, ne spada u rang “Niskih Strasti 2”, ili ove nove parodije benda “Guns’N’Roses”. Ili eventualnog nastavka kultne serije “Tvin Piks”, dvadeset godina prekasno.
“Dr. Sleep” je dobar roman. Kultni nije. To Kralj ne piše odavno, ali to se njemu toleriše, jer nas je odavno zadužio nekim genijalnim delima iz prethodnih dekada. “Dr. Sleep” je nadimak Denija Torensa, kada počne da radi kao bolničar, i pomaže ljudima da lakše pređu na drugu stranu.
Na naslovnoj strani je mačka.
Meni je to najjezivije od svega.
I, za kraj, idealan citat iz ovog romana, koji kao da je posvećen svim eventualnim poređenjima ovog romana sa “Isijavanjem”, i negativnim komentarima koji bi iz tako nečeg proistekli:
“Zato što je to bilo tada, a ovo je sada. Zato što je prošlost nestala, iako definiše sadašnjost.”

Milan Katić