Slaviša Pavlović (1982, Ljubovija), pisac, pesnik i novinar. Pesme i priče su mu objavljivane u mnogim zbornicima i antologijama savremene srpske književnosti. Objavio je romane „Zavet“ (2010 – nagrada Pegaz), „Nema šanse da ne uspem“ (2012), „Zavet heroja“ (2014), kao i zbirku poezije „Osvit večnosti“ (2014). Dobitnik je dve prve nagrade za najbolju priču na međunarodnim festivalima Vojislav Despotov (2011) i Stanislav Preprek (2011). Prevođen je na ruski jezik. Njegov roman „Zavet“ odabrali su predstavnici Odbora za obeležavanje stogodišnjice Velikog rata Ruske Federacije, kao knjigu kojom se obeležava stogodišnjica Velikog rata u Rusiji.  Bavi se novinarstvom. Radio je kao izvršni urednik u časopisu „Sofia“, potom kao glavni i odgovorni urednik magazina „ReStart“. Autor je televizijske emisije „Klub književnika“. Piše za australijski nedeljnik „Srpski glas“, i časopis „Ljudi govore“ iz Toronta. Urednik je magazina „Vodič za život“. Živi u Beogradu.

HC: Prva pročitana knjiga?
SP:
Ne bih mogao da se setim, ali se zato sećam prve knjige koja je ostavila snažan utisak na mene. To je roman „Hajduk Stanko“, Janka Veselinovića. Potom sam iščitavao sve što je vezano za taj period srpske istorije, tražeći Stanka među herojima Prvog i Drugog srpskog ustanka. Nedavno sam saznao da je Janko Veselinović taj roman posvetio Nikoli Tesli i poklonio mu rukopis 1892. godine kada je Tesla prvi i jedini put posetio Beograd.

HC: Ko su tvoji inostrani i domaći uzori?
SP:
Definitivno Gogolj, Dostojevski i Šekspir, ne računajući Romea i Juliju, jer mi se čini da je to delo čitano samo zato što ga je napisao Šekspir. Kada je naša književnost u pitanju, Jovan Dučić mi je najdraži, i po vrednostima i načinu razmišljanja, dok naravno, ništa manje divljenja nemam ni prema Ivi Andriću i Nikolaju Velimiroviću.

HC: Dva tvoja književna dela, roman prvenac „Zavet“ i najnoviji roman u izdanju Lagune „Zavet heroja“, bave se tematikom Prvog svetskog rata. Otkud interesovanje za ovaj period istorije?
SP:
Čini mi se da ne postoji porodica u Srbiji u kojoj neko nije bio učesnik Velikog rata. Odrastao sam u mestu gde se odigrala jedna od bitaka i kao dečak sam slušao priče o velikim podvizima, potom dosta izučavao taj period istorije, pronalazio zabeleške, fotografije i slično, pa su me te priče navele da ih predstavim u knjigama. Mislim da je to ujedno i najtragičniji i najslavniji period u srpskoj istoriji.

HC: Koliko je Srbija imala uticaja na početak Prvog svetskog rata?
SP:
Srbija je, u tom trenutku, bila nedovoljno snažna da odlučuje ili utiče na rat koji je poprimio svetske razmere. Sve je bilo ranije isplanirano, pa se čekao samo okidač koji će da rasplamsa vatru. Taj okidač je iznuđeni Sarajevski atentat.
Ali zato, Srbija je imala veliki uticaj na završetak rata, odnosno pobedu saveznika. Da nije probijen Solunski front, pitanje je da li bi saveznici pobedili..

HC: Iznuđeni Sarajevski atentat?
SP:
Mislim da su svi znali da će Ferdinand biti ubijen osim njegove supruge i njega. Čak je Austrugarska dobila obaveštenje od naših službi da se sprema atentat, ali oni nisu reagovali, jer je Ferdinand bio najnepopularnija ličnost u Austrougarskoj. Prezirao je Mađare, Slovence, smetao je Nemcima, pa je svima odgovaralo da bude uklonjen. A Srbi to najbolje rade. Zato je i poslat u Sarajevo na Vidovdan, a vesti o njegovom ubistvu su u tamošnjoj javnosti dočekane sasvim obično, kao da nije ubijen prestolonaslednik. Nažalost, zbog toga smo platili veliku cenu, ali bismo je sigurno platili par meseci kasnije, jer je sve već bilo isplanirano nekoliko godina ranije.

HC: Nedavno si bio u Moskvi i govorio si na skupu posvećenom Prvom svetskom ratu?
SP:
Pošto je moj roman preveden na ruski jezik i objavljen u sklopu obeležavanja stogodišnjice Velikog rata u Rusiji, dobio sam pozivnicu od organizatora da govorim na međunarodnom naučnom skupu „Veliki rat – lekcije iz istorije“. Skup je otvoren pozdravnim pismom Vladimira Putina. Osim mene, govorili su mnogi francuski i ruski istoričari, zatim predsednik ruske Dume Sergej Nariškin, kao i Vladimir Medinski, ministar kulture Rusije, koji je takođe pisac, pa mi je bila velika čast i veliko zadovoljstvo da budem u takvom društvu i predstavljam Srbiju na tako važnom skupu.

HC: Tvoj prethodni roman interesantnog i bodrećeg naziva „Nema šanse da ne uspem“, predstavlja priču o mladom čoveku u potrazi za ostvarenjem snova. Da li je naslov knjige, na neki način, i tvoja životna maksima?
SP:
To je krilatica glavnog lika, koji pomalo i liči na mene, mada nisam od onih ljudi koji govore da je dovoljan osmeh na licu i pozitivno razmišljanje da bi čovek ostvario nešto. Mislim da je to samo temelj, nikako garancija.

HC: Koje kriterijume, po tvom mišljenju, mora da ispunjava kvalitetno književno delo?
SP:
Na prvom mestu treba da bude zanimljiva priča. Dobar pisac, o bilo kojoj temi da piše, ako ima zanimljivu radnju i pouku,  imaće i svog čitaoca,  bez obzira na temu. Ali opet, dobar pisac i lošu priču može napraviti zanimljivom.

HC: Kao što smo već pomenuli, tvoj najnoviji roman objavila je jedna od naših najvećih izdavačkih kuća - Laguna. Kako je došlo do saradnje?
SP:
Laguna je najveća i najpoznatija izdavačka kuća i prirodna stvar je da svaki pisac želi da bude deo najboljeg tima, kao što je želja svakog fudbalera da igra u Realu iz Madrida. Nakon preporuke kolege i prijatelja Dejana Stojiljkovića, poslao sam rukopis i započeli smo saradnju, koja je rezultirala objavljivanjem knjige. O ljudima iz Lagune mogu da govorim samo pohvalno, jer su veliki profesionalci i očigledno je da najbolje poznaju izdavaštvo  na ovim prostorima.

HC: Svojevremeno si vodio i uređivao emisiju „Klub književnika“ na televiziji ART, a uređivao si i magazin ReStart. Jesu li ti i koliko, ovi poslovi pomogli da se profilišeš kao pisac?
SP:
Iskreno, ne mnogo, medijski da, ali nikako u nekom literarnom napretku. Drugačiji je princip rada, naročito kada je u pitanju magazin ReStart. Nije mi bilo lako da pišem kritiku o nekom ozbiljnom književnom delu ili naslovnu kolumnu za svaki broj, koja je uvek bila sa osvrtom na neke ozbiljne teme, a potom da pročitam intervju sa nekom starletom, jer je takva bila koncepcija magazina. Ali, sa druge strane, takva koncepcija je donosila čitaoce, a kada sam se privikao, postalo je zanimljivo, pa smo u jednom trenutku bili najtiražniji mesečnik u Srbiji.
Sad pišem za magazin Vodič za život, gde sam i urednik jednog dodatka, pa mi je to bliža koncepcija u kojoj se pronalazim, kao i za jedan australijski nedeljnik gde imam apsolutnu slobodu u izboru tema ili sagovornika.

HC: Tvoja poruka mladim piscima?
SP:
Možda nećete promeniti svet, ali pišite kao da ćete ga zaista promeniti.

Sa Slavišom razgovarao Mladen Milosavljević