Misery Index – The Killing Gods



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Jason Netherton, basista i frontmen benda, kaže „Nakon dugotrajnog pisanja i snimanja, napokon smo završili „The Killing Gods“. To je najduži, najraznovrsniji i najkompletniji album koji smo ikada uradili, i predstavlja krv, znoj i piva četvorice momaka koji se trude da urade najbolje moguće pjesme i vjerujemo da smo u tome uspjeli.“ Ako stalno kopate po netu u potrazi za informacijama, sigurno ste na ove iste riječi nabasali na stotine puta. Uobičajena frazeologija i reklama koja je postala uobičajeni dekorum propagande i reklame izdavača malo prije, i ubrzo nakon objavljivanja albuma. Mada, nije uvjek sve onako kako na prvi pogled izgleda. Možda njegove riječi zvuče pomalo otrcano, ali su tačne jedan kroz jedan. Jason Netherton ne pretjeruje, niti je ovoga puta ovo neka otrcana fraza i kliše. U dvije rečenice je rekao sve. Ovo je doista najduži, najraznovrsniji i najkompletniji Misery Index album do danas. Molim vas, najbolji možda i nije, i mislim da još treba da snime album koji će da napravi ršum, ali i ovako su napravili nešto izuzetno i neočekivano. Krenimo!

Death metal i progresivna svirka nisu često stavljani u istom kontekstu (a pod progresivnom svirkom ne mislim isključivo na tehničku potkovanost muzičara i lomatanje prstima po instrumentima, već na konstrukciju pjesama, elemente koji ih tvore, način na koji su ti elementi spojeni, međuprostor, da li standardno ili van uobičajenih okvira, svi ukrasi itd, itd.). Ni Misery Index se ne bi mogli svrstati u kategoriju progresivnih bendova. Od početka karijere su uvjek svirali manje više isti oblik vrlo brzog, bučnog i odsječnog death/grind metala sa posebnim ukusom za hardcore punk kojega ima dosta na sceni (od ostalih bendova ih je uvjek izdvajao visoki profesionalizam i odlične pjesme podstaknute socijalnim nepravdama). Bili su i ostali najglasniji predstavnik svih ugnjetavanih i socijalno obespravljenih masa, vrlo drastična istina o bilo kojem obliku društvenih odnosa gdje su ultra bogati sa jedne strane a siromašni sa druge. Sa „The Killing Gods“ uvode novosti u svom pristupu svirci i komponovanju i elementi koji su se prije samo nazirali tu i tamo, su sada mnogo više u prvom planu. To je ono o čemu Jason Netherton govori – „najraznovrsniji i najkompletniji album koji smo ikada uradili„. Najočiglednije su mnogo izraženije melodije koje tvore suštinu svake pjesme. Tu je napravljen ogroman korak naprijed. Jeste da je donekle stvar ukusa, ali sam uvjerenja da drljačinu može skoro svako napraviti, dok za nešto suptilnije ipak treba imati ono nešto posebno. Misery Index tog „posebnog“ na „The Killing Gods“ imaju za izvoz!

Moram spomenuti i ritam sekciju, zasigurno jedna od najpreciznijih trenutno na sceni. Nije samo preciznost u pitanju, nego i stil sviranja, te osjećaj koji ovi ljudi imaju, njihova međusobna interakcija, način na koji tri instrumenta nadopunjavaju jedan drugoga i rade u tandemu kao precizan sat. Zapanjujuće je što sve može da se uradi kada se sve kockice poklope. Bend je uvjek imao ubitačnu ritam sekciju i mnoge pjesme su se oslanjale baš na taj adut, ali na ovom novom albumu granice su pomjerene još i dalje što se i te kako u svom svom raskošu čuje na pjesmi „A Cross to Bear“.

Rezultat je jedan drugačiji, kompleksniji i interesantniji Misery Index album. Pjesme su žive i dinamične, pune interesantnih preokreta, dokaz da Misery Index čine živi ljudi koji ovo rade iz želje i ogromne volje, ne radi slave ili zarade (Zarada? U death metalu???). „The Killing Gods“ ne ulazi baš u top deset najboljih albuma, ali ponavljam, jeste izuzetan i neočekivan i članovi imaju jako puno razloga da budu zadovoljni i izuzetno ponosni.

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva