Zovu se Voina, a to na ruskom znači rat. Svrstavaju ih u street art performans umetnike i, ako i nisu najpoznatiji, sigurno su najdrskiji među njima. Angažovani su i provokativni, a u skladu sa svojim imenom u stalnom su ratu sa stvarima i ljudima sa kojima se ne slažu, od putinovske Rusije do samog kapitalizma i potrošačkog društva, koristeći se pritom nesvakidašnjim ali vrlo efektnim oružjem – šokiranjem javnosti na nekada čak i vulgaran, ali uvek delotvoran način.
 

Ako prva informacija koju o njima dobijete bude ta da su dobitnici nagrade za kulturnu inovaciju 2011. godine od strane ruskog Ministarstva kulture pomislili biste da se radi o nekim mejnstrim umetnicima koji su dovoljno bezopasni da mogu prisvojiti jednu zvaničnu državnu nagradu. Ali to bi bilo tako pogrešno. Nagrađeni rad zapravo je crtež muškog polnog organa (dugog 65 metara) na polovini pokretnog mosta koja se, nakon podizanja, usmerava pravo ka zgradi nekadašnjeg KGB-a i šalje poruku jasne simbolike. Samo dodeljivanje nagrade ovim majstorima skandala propraćeno je u Rusiji sa velikim negodovanjem.

Umetnost Voine je umetnost novog vremena a vremena se menjaju, brzo i protiv naše volje. Nostalgija, uporno žaljenje za stvarima kakve su bile nekada, jedna je od ljudskih slabosti, nikako ne najmanje bitna. Tako se i danas moramo pomiriti sa tim da umetnik više ne može da pokreće svet iz svog ateljea već da mora da izađe na ulice i pomalo zaprlja ruke.  Galerije i biblioteke su pred zatvaranjem, a Voina i ostali predstavnici street art-a shvatili su da moraju biti agresivni, drski i bezočni ako žele da budu primećeni.

Činjenica je da je Rusija uvek bila lepša onima koji su bili daleko od nje, skladnija spolja nego iznutra a za svakodnevni život običnog čoveka nikada previše udobna.  Ako je ta neudobnost i proizvela sve one umetničke genije zbog kojih Rusiju volimo, moramo ipak priznati da oni nisu iskupljenje za ono što u njoj ne valja. I mi smo sami skloni da i dalje negujemo jednu idealizovanu sliku Rusije. A kako i ne bi. Dok zapadne sile demonstriraju svoju moć širom planete, majka Rusija stoji ponosito i nedodirivo. Kućne biblioteke pune su ruskih klasika, hard-diskovi filmovima Tarkovskog, istorijske čitanke zajedničkim i slavnim vojevanjima – i pobedama. Ali šta je sa prosečnim stanovnikom Rusije, čuva li on lakše svoje dostojanstvo, ima li više slobode?


U svakom slučaju, uvek će biti onih kojima se metode koje Voina koristi neće svideti, kao što im neće prijati ni njihov nekonformizam. Voina je jednostavno previše bezobzirna za bilo koji vid malograđanskog moralisanja koje još uvek zagovara neki vid lepog ponašanja. Kako se čini, članovi Voine veruju da kritične situacije zahtevaju radikalne mere koje ih oslobađaju svih obzira. Tako u okviru jedne od svojih akcija pod nazivom Dvorska revolucija članovi Voine prevrću policijske automobile i kažu da je to njihov način da izvrše reformu Ministarstva unutrašnjih poslova. Naravno, nakon ovoga su usledila hapšenja a kauciju za odbranu sa slobode platio je niko drugi do čuveni crtač grafita Benksi.

Grupu Voina danas čini oko 200 ljudi koji delaju širom Rusije bez pravog centra moći, na svoju ruku ali u skladu sa idejom pokreta kome pripadaju.  Grupa je osnovana  2005. od strane Olega Vorotnikova poznatijeg pod nadimkom Vor i u početku je delala anonimno dok 2008. nije dobila javno priznanje za svoje akcije, što je članove nagnalo da izađu iz anonimnosti. Protiv članova grupe podignuto je više od 20 optužnica a neki od procesa su i danas u toku. Oni veruju u odricanje od novca i odbijaju da plaćaju za osnovne životne potrepštine kao što su sklonište i hrana. Vor sa ženom i dvoje dece živi u napuštenoj garaži, hranu prosi ili je krade i to ga, kako kaže, čini slobodnim i omogućava mu da bude prava sila otpora.