At Radogost’s Gates je novosadski bend koji postoji od  2002.godine i relativno aktivno su nastupali do 2007. kada odlaze na pauzu. Vraćaju se u život kao one-man projekat debi izdanjem  „Reflection Of A Lunar Eclipse In The Stained Mirror Of Time“ objavljenim krajem aprila za američki Horror Pain Gore Death Productions. Album je središnji  deo priče i nadovezuje se na „Dyau“, uvodni  deo, koji je već i izvođen uživo. U planu je da se nakon objavljivanja i trećeg, finalnog dela objavi i knjiga kojom  će detaljnije biti razrađena osnovna priča a projekat okončati svoje postojanje.

Iza projekta stoji Nikša Gospić (Mad&Goya, Defilement, M?B) koji sem muzike i tekstova potpisuje i lead vokale, gitaru i bas. Oko programiranja bubnja i masteringa podršku je pružio Alen Habek (dreDDup, Analizator), koji je zadužen i za back vokale, ali i lead vokal u „The Sound Of Endearing Silence“. Za album art je odgovoran Tara Kerac (Obscured, Disdained...).

Činjenica je da se radi o kompleksnom, do detalja razrađenom konceptu. Ne samo tekstovi, već i muzika i grafički deo dosledno prate priču i nakon što preslušate album sa tekstovima i omotom u rukama svi isprva nabacani elementi počinju da dobijaju smisao. Sami tekstovi obiluju metaforama pa se može itekako pustiti mašti na volju ali opet ima dovoljno čvrstih smernica kako  se u sopstvenom poimanju koncepta nebi  odlutalo previše. Uočljiva je  dužina naslova no prateći tekstove uvidećete da zapravo upućuju na suštinu same numere. Mislili ste da je naziv albuma predug? Lakše ćete ga zapamtiti nego naziv poslednje pesme: „Behold, my body torn apart by carrion birds... shredded to pieces, carried across the earth, now I can finally call myself free“. No, radi se o instrumentalu što je logičan uzrok tolikog broja karaktera.

Album donosi 10 dobro raspoređenih numera koje ne samo da dosledno dočaravaju tok radnje i rast i opadanje tenzije već i ne ostavljaju mesta za monotoniju. Tome doprinose i vokali, malo u black, malo u  death maniru. Posebno se ističe već pomenuta „The Sound of Endearing Silence“, jedina sa clean vokalom. Zvuk je siroviji, produkcija čini se namerno grublja što donekle doprinosi atmosferi ali povremeno i degradira kvalitet na nivo demo snimka. Za to su glavni krivac bubnjevi, meni jedina ozbiljna mana ovog albuma. Najviše upadaju u uho u naslovnoj numeri i to ne samo po kvalitetu zvuka već malo i  ritmom. Još jednom bubnjevi bespotrebno izbijaju  u prvi plan u „Above the Earth“ (a bespotrebno samo zbog nedovoljno dobre realizacije solidne zamisli).

No, nemojte da vas bubanj u par numera obeshrabri, ipak se radi o vrlo zanimljivom konceptualnom ostvarenju koje zvuči sve bolje sa svakom pesmom. Već treća numera „Dreams that swallowed the Sun“ zvuči ozbiljnije a u istom maniru nastavlja i „A Path in the Dust“ koja predstavlja i kulminaciju radnje i albuma. Već naredna „In Hourglass shaped Hands“ donosi smireniju atmosferu i blagi pad tenzije a tekstom se vraća na prvu pesmu „Beneath the Ceaseless Skies“. „The Sound of endearing Silence“ donosi dark 80’s prizvuk i definitivno najviše melodičnosti i jedan je od zaraznijih momenata na albumu da bi se lagano pretočila u već pomenuti instrumental. Te dve numere  zatvaraju album u nešto rasterećenijem štimungu a stiče se utisak da je druga polovina albuma kvalitetom za nijansu jača od prve.

Sve u svemu zanimljivo štivo za preslušati ako ste iole u metal vodama. „Reflection of a Lunar Eclipse in the stained Mirror of Time“ me je uspeo zainteresovati za ostatak ovog konceptualnog projekta. Iskreno se nadam da će u ostatku planiranog materijala bubanj biti sniman a ne nakucavan, mada imajući u vidu raspoložive mogućnosti i ovo je sasvim solidno izvedeno, u celini gledano. A svakako bi bilo zanimljivo čuti to i uživo.