Simpatičnu knjižicu „Besmrtni slučaj Sizifa H.“ nije moguće uhvatiti ni za glavu ni za rep. Roman nije, zbirka pesama nije, rečnik nije. Pa šta je onda? Eksperiment? Sigurno. Skica? Možda. Fragment mogućeg reda, kako u podnaslovu stoji? Teže malo, kao što je red teško postići i u realnom životu – jer ako ste mislili da ćete zasukati rukave, otvoriti knjigu i mirno uroniti u svet Sizifa K. – malčice ste se prevarili.

Pisana „u fazonu“, knjiga vam daje odgovore na nekoliko nivoa, iz mnogo uglova, na više planova, ali debelo ćete se namučiti dok ih sve pohvatate, otkrijete, spoznate... Raskrilivši lepo dizajnirane korice knjige uronićete u treperavi, šizoidni svet Sizifa H. - napokon dijagnosticirano mu je organsko oštećenje moždanih funkcija (ako mi ne verujete pogledajte dokazni materijal, priložen u knjizi, zaveden pod brojem A662/AA, str. XXXIII, Glosar) – ali, da li ćete se iz njega i iskobeljati, da se poslužimo savremenim izrazom, i sa kojim oštećenjima na sopstvenom mozgu – teško je reći, jer Sizif H. nije bezazlen tip, koji lako pušta svog čitaoca. Jednom kad uronite u njegov svet – gotovi ste.

Doduše, dozvoliće vam da predahnete pred sam kraj knjige, u VIII poglavlju pod nazivom „Sublimacija“ – prava poslastica za uporne, tvrdoglave, istrajne čitaoce, koji su uz to još i iskusne, prekaljene estete – odmorićete oči i vratiti se pravo u detinjstvo (zašto? paa... uzmite si primerak...). Na samom kraju pašćete u iskušenje da kaznite Sizifa H, odnosno doktora Langa... u stvari... načelnika gradske policije Maljevića... A možda ćete... Nenene... A što ne biste... Ma nene... Huh, težak je to zadatak, napisati, smisliti kraj knjige, razrešiti misteriju, a pisac baš nikako nije hteo da vam olakša posao čitaoca – jer kraj je ostavio vama da ga sami dopišete, napišete, ispišete, jer, kako kaže: Jezik je virus... Kakva divna misao. Na posletku možemo samo da iznesemo reči hvale za opremu knjige! Svaka čast! (Ne mali) trud vredan (svakog) pomena.

Tamara Lujak