Monika Tubić (Koso), rođena je 1979. godine u Novom Sadu. Autorka je knjige ,,Mesec od porcelana” u izdanju izdavačke kuće “Književna omladina Srbije” i romana ,,Lica” u izdanju izdavačke kuće ,,Smart Studio” iz Beograda.  Od detinjstva se bavi pisanjem poezije, eseja i kratkih priča. Žanrovski nije opredeljena, piše o ljudima iz svoje uže i šire okoline. Kao sunđer upija sve emocije oko sebe i putem svoga pera pokušava reći ljudima da poznaje njihova osećanja i da nisu sami. Trenutno živi u Kaću sa suprugom i sinom. 
Upoznajte Moniku Tubić…

HC: Prva knjiga koju pamtiš?
MT: Zbirka bajki braće Grim. Sećam se da je to bila jedna od najdebljih knjiga za decu u bilioteci i svi su se uvek čudili zašto uzimam nju. Čitala sam je nebrojeno puta. Citron žute korice, sa slikom princeze i princa koji su okruženi patuljcima, bila je veliki mamac za mene. Svaki put kada bi iznova čitala priče, otkrila bih neke nove stvari. Mašta sedmogodišnjeg deteta je,  i te kako, mogla da stvori slike tog čarobnog sveta u glavi i postane jedan od onih koji se šetaju bajkama. Sada znam da sam već tada bila veliki romantik. Uz pomoć te knjige sam zakoračila u čarobni svet pisane reči. Zahvaljujući njoj, otvorila su mi se vrata jedne sasvim nove dimenzije, u koju sam pobegla od realnosti, nakon čega se ohrabrio pisac u meni. Što se i pokazalo nešto kasnije, u mojim prvim školskim sastavima. 

HC: Ko je najviše uticao na formiranje tvog književnog ukusa?
MT: Volim da pročitam svaku knjigu koja me posle nekoliko rečenica ponese, ali pošto ljudi nikako ne prestaju da me iznenađuju, potraga za odgovorom šta ih to čini takvima kakvi jesu, me je povela putem kojim mogu da ih istražujem. Ljudi i njihove životne priče.

HC: Ko su tvoji domaći i inostrani uzori?
MT: Ne bih mogla da kažem da imam uzore ali imam pisce koje mogu sa lakoćom da čitam, a to su: Harold Robison, Majkl Coneli, Monika Ali, Donato Karizi a od odmaćih čitam moje kolege i knjige koje mi preporuče. Čitam knjige zavisno od raspoloženja, tako da od Dostojveskog, preko Cronina i Zilahija, stignem do Markiza de Sada zatim i do Saramaga a od njega nastavim do Bratislava Petrovića, Slaviše Pavlovića, Angeline Petrovič, Ane Atanasković i onda se odmorim uz Agatu Kristi pa se udubim u Ivo Andrića posle kojeg započnem druženje sa Orvelom i onda se požalim Bukovskom što nemam tu pisalačku slobodu kao što je imao on, pošto sam žena.

HC: Gde si i kada objavila svoju prvu priču?
MT: Prvo objavljivanje nekog moga dela je bilo još u školskim klupama, u dečijim novinama. Prvo je bila objavljena jedna pesmica a kasnije i sastav. Neko moje ozbiljnije delo je objavljeno u antoligiji ,,Pegaz” Književne omladine Srbije, priča pod naslovom ,,On je pričao a mi smo ga slušali.” Moram priznati da je ta kratka priča jedna od mojih najomiljneijih od svih koje sam napisla. 

HC: Budući da živiš u Kaću, koliko je teško piscu da piše i kao takav bude prepoznat u maloj sredini?
MT: Biti prepoznat ili poznat u maloj sredini i nije teško, jer se u malim sredinama vesti brže šire, ali biti malo drugačiji od većine je već nešto sasvim drugo. Često je reakcija ljudi na to što pišem prvo iznenađenje koje i mene iznenadi, a onda se pojavi i malo neverice jer ja sam neko ko im je tu svaki dan kao majka, supruga, komšinica. Pisca ne očekuju. Kao i u celokupnom društvu tako i u Kaću, ljudi imaju najmanje interesovanja za umetnost. Ima nas nekoliko koji se bavimo pisanjem ali smo u senci svakodnevnih probelama ljudi, uprkos tome, nije mi teško da pišem jer imam podršku porodice i volim da pišem. 

HC: Imaš li nekakvu podršku lokalne samouprave?
MT: Lokalna samouprava uvek ima neke svoje brige koje su preče od umetnosti. Osim podrške porodice i prijatelja, nemam ničiju podršku. I ne samo ja, nego ni kulturno -  umetnička društva, čiji su članovi naša deca. Opremaju se pomoću roditelja, organizuju godišnje koncerte i tako od prodatih karata mogu sebi da priušte neki polovan instrument ili da obnove nošnje. Izdavanje mojih knjiga finasiram ja sama, jer kada se obratim onima koji bi mogli da pomognu izdavanje knjige, odgovor često bude da su već sredstva za tako nešto dali drugima, ili da trenutno nisu u mogućnosti da mi izađu u susret,  ili mi uzvrate pitanjem: ,,A šta ja imam od toga?” Za većinu ljudi, uložen novac u umetnost je bacanje novca. Umetnost je nešto što je tu jer moramo da ga imamo. Ono je kao fantomski ud, amputiranog ljudskog tela. Nekada smo ga imali a sada iamo samo slab osećaj da je nekada bio tu. Podsetinici su oni koji se ne predaju i nastavljaju sa svojim radom na tom polju. Bilo da je neko, pisac, slikar, vajar, glumac... koliko radi za sebe toliko radi i za društvo. Nažalost, naše društvo je slepo za zaveštanje koje bi trebalo da ostavimo budućim generacijama. Uspavali smo naviku i potrebu za oplemenjivanjem svojih duša i osnovnu edukaciju našeg intelekta, a to je dovelo do toga da se kultura nađe na rubu egzistencije. 

HC: Tvoj roman „Mesec od porcelana“, govori o običnim ljudima i njihovim neobičnim, pre svega, ljubavnim jadima. U kojoj meri su tvoji likovi i zapleti utemeljeni u ličnom?
MT: Lični su toliko koliko su mi poznata osesaćanja likova, da nisu ne bih mogla verno da ih opišem. Oni koji poznaju moj kraj mogu da prepoznaju neke predele ili ulice a likove stvaram po potrebi priče i opsino mogu da liče na neke ljude koje lično poznajem. Tako su i meni stvarniji samim tim i čiatocima.

HC: U svom drugom romanu „Lica“, okrećeš se detektivskom zapletu i temi nasilja u porodici. Šta te je inspirisalo na izbor ovog žanra?
MT: Radna verzija romana ,,Lica” je stajala dugo. Kada sam rešila da joj posvetim pažnju i da je privedem kraju, u javnosti je odjeknulo nekoliko priča o porodičnom nasilju. Uz nekoliko pročitanih članka o tome, pročitala sam i komentare ostalih čitalaca i neki su me prosto zaprepastili. Bilo je onih koji su se čudili, kako to da se takve stvari dešavaju u našem društvu? Moja prva pomisao na to je bila: Ne traje to od danas, toga ima od kada ima sveta i veka. Znala sam za jednu sličnu priču iz mog detinjstva i nju sam iskoristila kao podlogu za roman, stim da sam akcenat stavila na dete koje potiče iz porodice obuhvaćene nasiljem. Moja glavna pitanja u svemu tome su bila: Šta se dešava sa tom decom? Kakve oni živote imaju, čija su briga, gde su oni u našem društvu i kakvi ljudi postaju? Knjiga je i moj mali doprinos borbi protiv porodičnog nasilja. Verujem da je najbolji put ka rešavanju problema, prepoznavanje i priznanje da ono postoji. 
Što se tiče samog žanra, oduvek me je privlačila kriminalstika. Možda iz razloga što se na tom polju najbolje mogu upoznati sva lica ljudske prirode.

HC: Tvoja poruka mlađim kolegama?
MT: Ako želite da se bavite pisanjem, budite spremni na krv, suze i znoj. Da bi se neko bavio pisanjem mora pre svega voleti da piše. Stvaranje pisanog dela iziskuje mnogo truda i posla ali na kraju vredi. Nemojte zanemarivati pisca u sebi i njegovu potrebu da piše. Negujte ga iako možda sada nije vreme da se pokaže javnosti, biće u budućnosti. Ono čega svako mora da bude svestan, kako ne bi doživeo razočarenje odmah na početku svoje pisalačke karijere, jeste da niko nije preko noći nije postao poznat. U vrtlogu hiper produkcije i favorizovanju stranih hit pisaca, teško je steći svoju publiku. Srpska čitalačka publika je tiha ali je veoma stroga.  Pisci pre svega pišu zbog njih samih, a čitaoci nas čitaju kako zbog sebe tako i zbog nas. Ako želite slavu bavite se nekim drugim poslom. Od pisanja se nećete materijalno obogatiti, ali ništa vam ne može pružiti ono osećanje koje se oseti kada prvi put držite svoju knjigu u rukama. Pišite i radite na sebi. Iskreno verujem da će ovo mračno doba za pisce i sve ostale umetnike prestati. Ništa ne traje večno pa tako neće ni to. Optimista u meni ne prestaje da se nada da će se u skorijoj budućnosti to preko potrebno svetlo upaliti.

Sa Monikom razgovarao Mladen Milosavljević