Rodonačelnik epske fantastike u Bosni i Hercegovini, Adnadin Jašarević, potpisuje nekoliko kvalitetnih ostvarenja: U dvorani ogledala (1999), zbirka pripovetki, Mit o Heleni (2010), knjiga poetske proze i romane Nedovršeni svijet (2004) i Društvo tragača (2011)… Da li i zašto sanja, razgovara li sa knjigama, stvara li reči ili one stvaraju njega... Zastanite i oslušnite...
 

Kako se stvara put od reči?
Kod mene je proces obrnut -  riječ nađe put do mene. Smatram da je izricanje, zapisivanje, tvorba riječi tvorna, da riječi prethode javi...

Kako Vi stvarate svoj put?
Dakle, smatram da pisac ne pretače stvarnost u riječi, nego je obrnuto: sa svakom napisanom riječi stvaramo nove svijetove...

Zašto je po Vama pisanje najveći greh?
Nije grijeh uopće. Da ne pišemo, ničega na svijetu ne bi bilo...

Biblioteka je u nama. Kako?
Sve pročitano slaže se na manje više uredne police pohranjene u sivoj masi. I određuje nas, sve naše promišljanje i djelanje.

U svom najnovijem romanu Društvo tragača kažete da polovicu života treba čitati, drugu polovicu posvetiti tumačenju pročitanog. Zašto?
Mladi čitaju mnogo više nego stariji, jer imaju vremena na pretek. No, tek iskustvo zrelih godina omogućuje stvarno shvatiti `što je pisac htio reći`.

Pisanje je umetnost. Da li se isto može reći i za čitanje?
Svakako. Čitalac je sukreator knjige koju lista, iščitava. Jer, upravo njegovo shvatanje, tumačenje, dodaje dodatni obol, ako ne i životnost knjizi, popunjava prazan prostor, margine koje je autor ostavio za njega.

Kako i gde volite da čitate?
Kad god mi se ukaže prilika, u bilo koje doba i bilo gdje. Nisam u prilici birati ni jedno ni drugo ni treće ako uopće želim nešto pročitati.

Koga i zašto čitate?
Naročito cijenim Dina Bucatija, Itala Kalvina, Bruna Šulca, Kurcia Malapartea, Hermana Broha, Borhesa, Umberta Eka, Huana Rulfa, Danila Kiša, Mirka Kovača, Roberta Muzila, Mišela Turnijea, Andre Pjer Mandijarga, Mihaela Bulgakova, Aleksandra Grina, Leonida Andrejeva... Čitam jer moram i jer me čitanje zabavlja...

Beležite li misli dok čitate?
Radio sam to u mladosti... Sada, pamtim...

Kako razgovarate sa knjigom?
Ja knjigu shvatam kao lavirint u kojem treba pronaći Minotaura... Da li je moguće razgovarati sa njim? E, to je pravo pitanje.

Zašto za knjigu kažete da je lavirint?
Pisci postavljaju zamke za neoprezne čitaoce. Nema bolje od lavirinta. Zarobe ga, zatoče, da nikada ne pronađe puta iz njega. Možda u svijetu ima mnogo čitalaca, ali ne i Arijadni.

Lepota je početak užasa, da Vas opet citiram. Zašto?
U ovom slučaju citirate Rilkea, Prva devinjska elegija, a ja sam ga citirao takođe, u duhu postmoderne književnosti. Jeste početak užasa, jer je tako lijepa da joj ne možemo odoljeti i jer mora propasti, jer ćemo je izgubiti.

„ˇKo bi me sve i kad bih vikao
Čuo među četama anđela?
Pa sve i kad bi me neki od
Njih privinuo na grudi,
Zar ne bih uminuo od
Tog jačeg bivstva?
Ljepota je početak užasa,
Početak koji još možemo
Podnijeti u samom početku
I divimo mu se jer s
Prezirom neće da nas zatre...
Svaki je anđeo strašan.“

R.M. Rilke

Mogu li se snovi dotaknuti i kako?
Ukoliko ste Sanjač, to nije problem. Univerzum snova prethodi stvarnom univerzumu. Što sanjamo postaje. Dakle, možete ih dotaći kad ih ostvarite.
Stvarnost nije sazdana od atoma nego od snatoma.

Izvor: http://afirmator.org/adnadin-jasarevic-rijeci-prethode-javi/