"Najbolji roman napisan o muzici i mitu šezdesetih" (Stephen King)

Nakon OVAKVOG podnaslova, tj. citata, šta je uopšte meni ostalo da napišem o ovom delu? 
U poređenju sa mišljenjem jedne krunisane glave, moje je bitno nešto malo manje od lanjskog snega. Ipak, za ljubav objektivnosti, napisaću još nekoliko pasusa koje ovaj roman, svakako, zaslužuje. Možda mi preostalo još nešto - da se NE SLOŽIM sa Kraljem. Ali, idemo redom. 

"The Armageddon Rag" je blaženo nepoznati roman prvenac sada svetski poznatog Martina. Kada pišem "nepoznat" mislim nepoznat u poređenju sa globalnom slavom koju mu je donela čuvena "Igra Prestola". Verovali vi meni ili ne, eno ga Google pa potvrđuje da je ovaj roman, napisan davne 1983. bio odštampan u krajnje limitiranom tiražu, da bi kasnije izašao u još manjem tiražu od 560 (!) primeraka, namenjenih kolekcionarima. Samo je promenio izdavača. Umesto "Poseidon Press"-a, izdao ga je "The Nemo Press". Dakle, opušteno ako za njega nikad niste čuli a kamoli čitali. 

Ni ja ne bih, da nisam zastao u prodavnici pored benzinske pumpe u jednom malom gradu u Republici Srpskoj, i spazio ga na štandu sa lakim štivom. Bilo je to hrvatsko izdanje, "Algoritam", sa plavim koricama koje prikazuju stilizovanu figuru muškarca sa gitarom u rukama, napravljenim od munja na nebu. "Pjesma Sudnjeg Dana"? Sa onim Kingovim citatom kao najavom? Sa cenom čija je vrednost u dinarima oko 250 dinara? JEL' ME NEKO ZEZA? Hvala mu, ako je tako. Kupim je bez razmišljanja. 

Prvo što sam zapazio bilo je to da svaka glava romana počinje citatom iz neke rock pesme. Zatim sam uplovio u radnju i video da ovo, prvenstveno, i JESTE roman o rock muzici. Sandy Blaire, pisac koji boluje od kreativne blokade (nikako da se mrdne dalje od 37. stranice svog romana u nastajanju), dobija poziv od svog bivšeg šefa (koga ne gotivi), da napiše članak o grupi "Nazgul", čiji je bivši menadžer upravo svirepo ubijen. "Nazgul" su, navodno, kultni bend koji je prestao sa radom kada je, na koncertu u West Mesi, neki ludak ubio hicem iz snajpera pevača grupe, Patricka Hobbinsa, zvanog "Hobbit". Da, "Nazgul" je bend direktno inspirisan "Gospodarem Prstenova". Sandy u početku ne želi da piše članak za svoj nekadašnji časopis, "Hedgehog", jer smatra da se "prodao" i nije više alternativni, andergraund magazin. Ipak, on voli "Nazgul" i počinje putovanje Amerikom, sa ciljem da pronađe bivše članove benda i konstruiše priču o njima. To je, ujedno, i njegovo putovanje nazad u prošlost, gde oživljava stare duhove šezdesetih, "flower power" i poruku mira. To je, naravno, i susret sa otrežnjujućom činjenicom da su nekadašnji hipici sada besprizorni japi likovi, karijeristi ili da su na putu do dna. Susreće svoju staru ljubav, vida svoje rane sa njom pošto njegova žena nema više strpljenja da ga čeka dok on pronađe sebe, upoznaje harizmatičnog Edana Morse-a koji želi da ponovo okupi "Nazgule", i to na neki mračni način, smuva seksepilnu Anandu, o kojoj ne zna ništa osim da je opasna i radi za Edana, ispravlja krive Drine, sanja noćne more i sluša mnogo rock muzike u kolima. Mahom "The Doors", "Creedence", ali i Melanie Safku i "Simon and Garfunkel". Da, Sandy je malo nedosledan, ali voli kompletan duh šezdesetih. 

Roman dobija mračnu notu i više nije samo roman o rock muzici i srušenim iluzijama hipi generacije. Naslućuje se horor rasplet, kada saznamo da Edan Morse nalazi pevača koji izgleda identično kao ubijeni Hobbins, okuplja "Nazgul" za poslednju turneju i bulazni o novom početku posle Armagedona. Pomenuti smak sveta bi, po njemu, trebalo da se desi posle zadnjeg koncerta na turneji, i to baš u West Mesi. Istom onom mestu na kome je Hobbins ubijen a "Nazgul" otišao u istoriju. Dakle, pun krug, a pitanje je da li će noćnim morama sluđeni Sandy uspeti tu nešto da promeni. Dakle, roman o rock muzici sa elementima mistike i horora. Pa, čim pratite "Helly Cherry" to znači i da bi ova tematika mogla da vas zainteresuje. 

Šta bi onda, eventualno, bili nedostaci ovog romana? Pre svega, nepreležane dečje bolesti romana prvenca. Na momente plastični, stereotipni likovi (Bivša Riba, Zli Menadžer, Kreativac u Bendu, Autodestruktivni Tip...), kao i izvestan stepen nedorečenosti da li ga treba shvatiti kao ozbiljno delo, vapaj za nekim davno prošlim vremenima, ili samo zabavno štivo? Malo od oba, i nijedno. Kao i u slučaju Gejmenovih "Američkih Bogova", u kojima ozbiljna ideja (inteligentna sprdnja sa nacijom koja nije nacija već mešavina svih ostalih, pa nema ni svoje sopstvene bogove već samo tuđe, tj. tradiciju), i ovde je autor umetnički nedovoljno priznate proze zagrizao duboko, a morao da ostane površan, tj. samo zabavan. Isti problem ima i citirani Stephen King. Predobar narator i portretista mentaliteta malih ljudi, iako ga mnogi (i ja među njima) smatraju novim Faulkner-om, ipak slovi samo za pisca bestselera. 

Dakle, "The Armageddon Rag" je tužbalica za šezdesetim godinama prošlog veka, kao i pokušaj da se napiše uznemirujući, mračan roman. Nešto kao i glavni junak, Sandy, koji bi da bude faca koji živi "on the road" načinom života, lišen obaveza odrasle osobe, ali zato se ne libi da slinii kada žena odluči da ga ostavi. I to sve nakon što ju je zatekao u svom krevetu sa njenim, tobože, samo poslovnim prijateljem. Ne sećam se da sam pročitao bilo šta što bi me ostavilo u većem rebusu. Najbolje je da prepustim vama da odlučite da li je ovo kultni, veliki roman ili...pa, onaj roman za koji ionako niko nije čuo, a i kad će ta nova sezona "Igre Prestola"?

Milan Katić