Izveštaj sa izložbe/performansa "SAMOUBICA U BEKSTVU" (Art Brut Serbia: Goran Stojčetović i Čila Šimurda) @Studio11 (Subotica); 07.02.2014.

Polako koračamo prema tome da se umetnička dela presele iz sterilnih galerija (većinom su sve bele bolničke boje) i "akademskih" institucija u prostore koji će dati dozu topline doma ili još veću frigidnost industrijskih zamrzivača - odluka pada, pre svega, na umetnički (ili anti-umetnički) deo nacije. Organizacija jednog ovakvog hepeninga je odličan povod da se zamislimo, kao mlađi deo društva sa krajnje izraženim artističkim porivima: da li vredi išta činiti na polju umetnosti, kad ne postoji dosledna publika ili efektivan metod koja će to ispratiti na pravi način?

Anti-umetnost nije nekakav bauk koji plaši ili gadi običnog čoveka, zaprepašćuje lažne moraliste i dobija kritike akademika, to je potreba kao i svaka druga. Art Brut, kao umetnički pravac, jedan je od metoda osvešćivanja, otrežnjenja iz lažnog konformizma, kome smo skloni. Sirovi ispadi, tobožnja "nebriga" u likovnom izrazu je ono što je primarni kvalitet ove poluvekovne umetničke "tradicije". Kolektiv Art Brut Serbia, kao skupina (ne)normalnih individua, želi da na nesvakidašnje oštre načine ukaže na one prilike, događaje i ugrožene grupe ljudi, koji se nepotrebno ostavljaju "pod tepihom", bojeći se njihove "zaraznosti".


U likovno-artističkom izrazu Čile Šimurde dominiraju crna i crvena boja, jednostavne linije i nesavršeni oblici pretežno ženskog tela, uopšte oslikava stanje ignorisanja svetosti i raspadljivosti ljudskog života. Po formi slične detinjim, njene slike bude apsolutnu nelagodu, jedan mentalni grč, naročito uobličavanje stiha Branka Kockice ("U svetu postoji jedno carstvo..."), ispisanu kao krv crvenom bojom na oronulim zidovima, dok kraj hodnika ili tunela zjapi crnom bojom, kao podsetnik na ovo zemaljsko, nesavršeno carstvo zla kom, izgleda, nema kraja ni konca. Kolorit njenih vizija dehumanizacije je ekstremno zagasit, živost je ugušena deformacijom ili višestrukim deformitetima fizičke spoljašnjosti i crnilom zgusnutih misli tako blizu ništavila. Iako njeni radovi imaju šok-efekat, ne prate standardne poteze i crte ljudskog tela, oni su zapravo odraz današnjeg duhovnog stanja običnog čoveka, duhovna "mršavost", nemir, nakaradna polupismenost i neprosvećenost, verovanje masmedijima načinili su pionima sopstvenih i tuđih zala prošlosti. Nakon posmatranja njene kolekcije, dečje crteže ćete gledati sasvim drugim očima, ukoliko još niste shvatili da je dečja "naivnost" (koju kao oruđe poseduje i Čila) zapravo božanski medijum kojim se mogu objasniti unutrašnja previranja koja postoje u svakom čoveku.


Performans koji je izveden pred subotičkom publikom ukazuje na veliki društveni problem, koji je pretvoren u polu-tabu: samoubistvo. Bespotrebna demonizacija ove pojave ide toliko daleko da izaziva mentalno slepilo, čak i onih čiji se bližnji odluče na ovakav nesvakidašnji korak. I samoubistvo je nečiji izbor, svidelo se to nama ili ne. Događa se trenutak kada ne možemo da dišemo, guši nas svakodnevnica - crna kesa za smeće koja dobija svoj pečat umetničkom intervencijom tušem po licu je malj otrežnjenja, ovo nehristijanizovano "Torinsko platno" naših crta lica. Lično sam učestvovao u performansu, to je osećaj kada ne vidiš ništa i osuđen si na svoj neveliki kapacitet pluća, nedostatak vazduha. To te plaši, komadić straha se vidi na roršaholikoj mrlji tvog zbunjenog lica. Fizičko olakšanje nastupa kada se skine džak sa glave i "vodič" performansa kači delo na zid - ali duhovni nemir ostaje. Svakim odbijanjem prihvatanja lične sudbine nas čini maratoncima, koji bez daha srljaju u duhovnu smrt.

Ne dozvolite da vam život prođe sa kesom na glavi.

Desya Lovorov