Tanja Bakić – „Voodoo Child, Priča o Džimiju Hendriksu“
Helly Cherry
Izdavač: Nova Knjiga, 2013
Prvi susret sa knjigom „Voodoo Child, Priča o Džimiju Hendriksu“ je bio – razočaravajući. Možda sam očekivao previše, ali ono što sam u knjižari tog prvog momenta držao u rukama je bila jedna mala i neugledna knjižica, notes više nego knjiga. „Voodoo Child, Priča o Džimiju Hendriksu“ je jedna od rijetkih knjiga sa rock and roll tematikom na našim prostorima i to još od domaćeg autora, najavljivana je i hvaljena, a ova skromna tanka knjižica je u meni evocirala samo tugu i mizeriju devedesetih godina kada se nije imalo za više ili bolje nego baš upravo za ovako sitne knjižice. Sva sreća da su riječi između korica, a ne korice i sam papir, primarni, i taj prvi momenat razočarenja je polako počeo da isparava kako sam počeo da listam stranice u toplini i miru doma.
„Voodoo Child, Priča o Džimi Hendriksu“ je kratka i jednostavna priča o životu i muzici Jimi hendrix-a između godina 1965 i 1970. U tom periodu je izdao albume i svirao koncerte koji su promjenili rock and roll muziku iz samog korjena. Knjiga se čita u jednom dahu i u jednom dan, u samo par sati tačnije, ali je neodoljiva jer je gospođa Bakić iskoristila najjače žensko oružije ikada – knjigu je napisala nedužnim srcem zaljubljene djevojke. Svaka riječ je otjelovljenje ljubavi i čitalac se prosto utopi u njenoj priči a stranice šezdesetih godina prošlog vijeka se ponovo otvaraju sa svim svojim živopisnim bojama, šarenilom, raznolikošću, nekomformizmom i naprednim idejama. Ovo je biografska priča, i kao takva navodi momente i događaje iz prošlosti, što sve možete naći na netu, u drugim knjigama, na filmovima, ali je gospođa Bakić uspjela da oživi i osvijetli šture činjenice prošlosti kroz njene riječi, a opet, držeći se podalje od interpretacije istoriskih činjenica.
Ipak, priča je suviše kratka (kao i Jimi-jev život) i ostavlja gorak ukus u ustima i razjedajući apetit za još, još i još. Knjiga je dopunjena intervjuima sa Chuck Wein (o snimanju filma „Rainbow Bridge“), sa Jimi-jevom djevojkom Kathy Etchingham (bolje da nije jer se gospođa Etchingham nije mnogo potrudila oko svojih odgovora), te sa Roger Mayer (tehničar koji je jedan od glavnih „krivaca“ za Jimi-jev gitarski zvuk).
Nikola Franquelli
Prvi susret sa knjigom „Voodoo Child, Priča o Džimiju Hendriksu“ je bio – razočaravajući. Možda sam očekivao previše, ali ono što sam u knjižari tog prvog momenta držao u rukama je bila jedna mala i neugledna knjižica, notes više nego knjiga. „Voodoo Child, Priča o Džimiju Hendriksu“ je jedna od rijetkih knjiga sa rock and roll tematikom na našim prostorima i to još od domaćeg autora, najavljivana je i hvaljena, a ova skromna tanka knjižica je u meni evocirala samo tugu i mizeriju devedesetih godina kada se nije imalo za više ili bolje nego baš upravo za ovako sitne knjižice. Sva sreća da su riječi između korica, a ne korice i sam papir, primarni, i taj prvi momenat razočarenja je polako počeo da isparava kako sam počeo da listam stranice u toplini i miru doma.
„Voodoo Child, Priča o Džimi Hendriksu“ je kratka i jednostavna priča o životu i muzici Jimi hendrix-a između godina 1965 i 1970. U tom periodu je izdao albume i svirao koncerte koji su promjenili rock and roll muziku iz samog korjena. Knjiga se čita u jednom dahu i u jednom dan, u samo par sati tačnije, ali je neodoljiva jer je gospođa Bakić iskoristila najjače žensko oružije ikada – knjigu je napisala nedužnim srcem zaljubljene djevojke. Svaka riječ je otjelovljenje ljubavi i čitalac se prosto utopi u njenoj priči a stranice šezdesetih godina prošlog vijeka se ponovo otvaraju sa svim svojim živopisnim bojama, šarenilom, raznolikošću, nekomformizmom i naprednim idejama. Ovo je biografska priča, i kao takva navodi momente i događaje iz prošlosti, što sve možete naći na netu, u drugim knjigama, na filmovima, ali je gospođa Bakić uspjela da oživi i osvijetli šture činjenice prošlosti kroz njene riječi, a opet, držeći se podalje od interpretacije istoriskih činjenica.
Ipak, priča je suviše kratka (kao i Jimi-jev život) i ostavlja gorak ukus u ustima i razjedajući apetit za još, još i još. Knjiga je dopunjena intervjuima sa Chuck Wein (o snimanju filma „Rainbow Bridge“), sa Jimi-jevom djevojkom Kathy Etchingham (bolje da nije jer se gospođa Etchingham nije mnogo potrudila oko svojih odgovora), te sa Roger Mayer (tehničar koji je jedan od glavnih „krivaca“ za Jimi-jev gitarski zvuk).
Nikola Franquelli