Pala mi je na pamet jedna ideja, pa sam želeo da vidim kako će ispasti. Naime, mogao sam da idem redom i opisujem šta se dešava u filmu, kakav je značaj toga, zašto ga treba pogledati, bla bla... Ali, šta ako bih se fokusirao samo na jednu stvar, na jednu sliku sa svega par rečenica? Mislim da ništa više od toga nije potrebno.

Film Ni na nebu ni na zemlji je snimljen 1994. godine sa Svetozarom Cvetkovićem u glavnoj ulozi i, nažalost, Momčilom Bajagićem u ulozi hodajućeg saundtreka. Sad, bez obzira na to što sam maločas rekao, njegova muzika se slaže sa tom čitavom generacijom i nekim bezbrižnijim delovima filma, na taj način se namerno sudarajući sa svuda prisutnom melanholijom. Pored njih tu su Bojana Maljević, Branislav Lečić,  Zoran Cvijanović, bla bla... Opet sam krenuo sa dosadnim informacijama. Da pređemo na stvar.

U određenom delu filma vidimo telefon i glavnog lika – Nikolu, kako snima poruku: „Dobar dan. Molim Vas da posle rečenice 'Moja zemlja propasti neće' ostavite poruku“, a onda kreće recitovanje pesme...

    Moja zemlja je naučila da pati,
    mučenica je oduvek bila,
    oduvek komadana;
    ona zna,
    jednoga dana opet će postojati;
    već je razmahnula krila.

    Naše zemlje nestati neće;

Nakon toga samo usamljeni zvuk signala.
Čemu to? Pa, tu je, zapravo, sadržano sve. Čitav film je na neki način obavijen oko ovog delića umetnosti, koji iznova ponavlja svoju poruku u pokušaju da oplemeni, da uveri druge, ali pre svega i sebe da ne govori uzalud. Međutim, ne računajući protagonistu, koji tu poruku razume i oseća (mada, najverovatnije, samo kao još jedan element nostalgije kojom se hrani), ta poruka uglavnom biva zapostavljena i ignorisana. Ljudi su prestali da veruju u oporavak zemlje i često nalaze snagu u ismevanju tog pojma. Snimanje pesme na telefonsku sekretaricu prikazuje položaj umetnosti u jednom takvom svetu, u jednoj takvoj zemlji i dok pojedinci, iako iz sebičnih razloga, pokušavaju da je održe živom, ona dobija drugačija značenja iz dana u dan, ali ne odustaje.

Čitav film odiše nostalgijom, dok se glavni lik postavlja kao neka verzija Kamijevog “Stranca” koji živi konstantno u slikama prošlosti - kao da živi striktno po sećanju. Ta nostalgija je ili na ličnom nivou, ili na nivou čitave zemlje, posmatrano iz dva različita ugla, dok filmom uvek odjekuju reči te pesme “Verujem.” I na kraju, šta je onda poenta čitave umetnosti? Između ostalog da ponavlja, makar izgledalo uzaludno, nešto što smo možda i zaboravili? Da održava ličnu veru u bolje sutra, ili, čak, podseti na vrednosti koje smo nekad cenili? A možda i samo postojanje umetnosti održava zemlju u životu, jer dokle god je umetnosti “naše zemlje nestati neće”.

Dragomir Simović