Majk Li, čudan, bradati čovečuljak, punih obraza, često nestabilan pri davanju intervjua, ali kada je u pitanju poznavanje i najmračnijih delića ljudske psihe u najmanju ruku genije. On je režirao one filmove na koje ste možda slučajno nailazili pritiskajući redom sve dugmiće na daljinskom upravljaču i, vrlo moguće, samo nastavili dalje. To su filmovi koji ne izgledaju izuzetno na prvi pogled, spore, iskrene drame, koje u svojoj jednostavnosti kriju neku snažnu ideju, neku koja vreba iza svakog kadra, svakog dijaloga i ponekad trivijalnog zapleta. On prikazuje svet u kojem živimo, obojen i osmišljen ljudima koji mu daju život. Jedan takav pogled na današnjicu je i film Naked iz 1993. godine.

Glavni lik je Džoni, načitani idealista, ljubitelj teorija zavere i biće sasvim nesposobno za preživljavanje u ovakvom svetu. On ismeva ljude koje sreće, namerno koristeći reči za koje zna da nisu svakodnevne kritikujući, pokazujući, ako nikom drugom onda sebi, da oni nisu vredni pažnje. Ipak, ta jedna osobina koja ga čini tragičnim likom je to što mu je ipak stalo do ljudi koliko god ih ismevao i povredio (najviše emotivno, dok on sam izvlači taj deblji kraj kada je u pitanju fizički). Negde u dubini okorele ličnosti koja ga čini i dalje postoji neka nada da mogu da se izbave (Hope of Deliverance, ha!). Prvi put ga upoznajemo u trenucima kada se seksualni čin, usled njegove nepažnje, pretvara u silovanje i pošto mu je jasno da mora da napusti grad odlazi u London, gde živi njegova bivša devojka Luiz. Tamo zavodi njenu cimerku i nastavlja sam dalje sa lutanjem i propovedanjem širom Londona.

Usred svega toga upoznajemo Džeremija. Džeremi je jednako svestan sveta koji ga okružuje, shvata ga kao prljavog, ni od kakve vrednosti, ali se za razliku od Džonija postavlja kao neko čija je obaveza da ga kazni, preuzimajući okrutnost koju vidi, asimilirajući se, prepuštajući se bezobzirnom, agresivnom ponašanju. Mlad je, planira da uživa u mladosti i da okonča život kada krene da stari. On se isto postavlja kao superiorniji u razgovoru, ali ga zato prožima sadistička crta, u njemu gori želja za potpunim uništenjem.

Neka, da se tako nazove, kulminacija u filmu se predoseća kada se dva lika sretnu, iako se taj konflikt ne odvija baš kako bismo očekivali, i, umesto toga, nam daje uvid u još neke delove Džonijeve ličnosti.
Od ostalih likova tu su još i Džonijeva bivša devojka i njena cimerka, noćni čuvar, plahoviti Škot - svi oni nasumične žrtve protagoniste (ako se može tako nazvati). Noćnom čuvaru govori o nadolazećoj apokalipsi pritom odajući utisak da ni sam ne veruje u to, ili da, pak pokušava da nađe nekog ko će mu se suprotstaviti, nekoga da mu kaže kako to sve nije tačno, nekoga ko će mu pružiti nadu. To su ti neki trenuci koji se sporadično otkrivaju u toku filma i nagoveštavaju tu neku ljudsku notu u potrazi za samodestrukcijom.
Povrh svega pomenutog film odiše humorom, mračno obojenim i velikim delom oslonjenim na harizmu glavnog lika.

Kraj filma, iako u prvom trenutku dolazi kao iznenađenje, je sasvim u skladu sa Džonijevim karakterom, i predstavlja jednu od lepših i beskrajno poetičnih scena u zapadnoj kinematografiji. Naked traje nešto više od dva sata i nije lak materijal, ali zato, ukoliko mu date šansu i priđete mu otvorenog uma, odvešće vas daleko i naterati da razmišljate, a možda se i prepoznate u nekom delu.

Dragomir Simović