foto: HC arhiv
Čast da “otvori” petak veče (1.11.2013.) u klubu “Feedback” imao je Fibonačijev Niz. Interesantan spoj različitih stilova. Nisu preterano koncertno aktivni, bar ne u poslednje vreme, ali ovde svakako ima prostora i volje, sudeći po svirci, da se u budućnosti postigne nešto više. Barem da ih viđamo češće. Kratko, ali efektno – taman za toliko da se pripremimo za ono što sledi.

Iako je “gađanje” pravcima u muzici glupo i nepotrebno, kategorija kojom su glavni negativci sinoć, sastav Goribor, sebe oceniili (izvor: facebook stranica) mi je u neku ruku bila strašno privlačna – ElectroBlues.
Goribor jeste privlačan na mnogo načina, ali taj (elektro) BLUZ je nešto “najzgodnije” na šta možete da bacite uho kada ste na njihovoj svirci. I poezija! Možda zvuči pretenciozno (ili naivno?), ali verujem da je na sinoćnjem rasprodatom koncertu u Nišu svako od prisutnih imao neku svoju verziju te blues priče koju nam je Goribor pripovedao. Pritom mislim na one stvarno prisutne, svesne, na one koji umeju da se prepuste. I nadam se da je barem deo ljudi iskreno i predano upijao svaki rif skale koju su Uža i Piti svirali.

Od “Sjajnih niti” i “Rolamo” do “Ljubavi moja” i “Burle”, svega je bilo, ali nedovoljno. To je klasično davanje, na kašičicu, što je apsolutno legitimno, a i produktivno. U suštini, ko bi uopšte želeo, kada bi se zaista zapitao, negde duboko u sebi, da čuje sve? Niko. Manjina. U prevodu, ipak je dovoljno. Konzumiranje St-ove ogoljene lirike i onakvog zavijanja instrumenata  bi i trebalo donekle ograničiti, poput lekova. Da jednostavno postoji propisana dnevna/mesečna/godišnja doza!

Ono što se dešavalo među masom je bilo zanimljivo. Ohrabrujuće. Poseban tok osećanja. Za razliku od nekih drugih svirki, nekih drugih gradova, ovde su ljudi pevali. I to se baš primetilo. Šteta što više mladih nije navučeno na njihovu priču. Mada, sama činjenica da je svirka bila rasprodata uliva mrvicu nade da se možda nešto popravlja. U narodu, u zemlji – nije bitno. Samo da se menja – nabolje. Bilo bi fer pohvaliti zvuk i ton majstora, koji je fantastično podesio sva oružja kojima su se Goriborani služili. U trenucima “sukobljavanja” solaža  gitare nisu pravile kolektivni haos i buku, već su se bez muke mogle razdvojiti. A i glas i stihovi su se mogli razaznati. A to je jako važno. Ovde se radi o bendu i rečima koje se moraju čuti. Ako zamagliš ono što se dešava na bini; ako prekineš taj mlečni put između ljudi na pozornici i ljudi van nje – gubiš s(v)e. I pored refrena “uzalud se budiš”, ova četvorka godinama osporava tu tezu svojim preživljavanjem. Sinoć su oni, zajedno sa Nišlijama, dokazali da je vreme za jedno naglo globalno buđenje veoma blizu

izveštaj pripremili: Nenad Cvetković i Jelena Petrović