Vukota se tog jesenjeg popodneva zaputio kući po šumskoj stazi, više zverinjoj no ljudskoj. Vino u selu bilo je opojno, a društvo razgovorljivo. Doduše, Vukota nije voleo ni ljude, ni ljudska staništa, ali to je bio jedini način da dozna novosti. A tih dana novosti su bile turobne. Skrobimezi su kneza Gojislava ubili i Domaneka silom mača za gospodara postavili. Samotnom lovcu borbe oko vlasti nisu mnogo značile, ali Skrobimezi su poštovali novog istočnog boga od kojeg je Vukota, bez nekog određenog razloga, zazirao.

    Tek što je prošao tumule drevnog naroda pogled mu je pao na obližnji proplanak i na dva preklana skrobimeška nasilnika koji su ležali kraj isukanih krvavih sablji. Nešto dalje ležala je krvlju prekrivena devojka, gola k'o od majke rođena. Poderanu joj je haljinu i dalje stezao jedan od mrtvih Skrobimeza. Preko nepomičnog devojčinog tela ležala je lešina grdnog kurjaka kojeg je prigrlila kao ljubavnika. Vukota se na trenutak zablenuo u čudovišni prizor, utoliko jeziviji što se nalazio u neposrednoj blizini tumula, čiji su slojevi paljevine i simboli zmije i zmaja u kamen uklesani Vukotu oduvek uznemiravali. Najednom mu na pamet pade da će teško Domanekovim siledžijama objasniti kako se našao kraj njihovih mrtvih ljudi. Taman se okrete, kad začu tiho ječanje. Zastade, a jecaj se ponovi. Korak po korak zaputi se ka mestu obračuna. Skrobimezima grla behu iskidana. Vuk je takođe bio mrtav, ali devojka je još disala. Kad ju je bolje pogledao učinila mu se poznata. Na trenutak se kolebao, pokušavajući da se priseti gde ju je sreo, ali od toga nije bilo nikakve vajde. Najverovatnije ju je video u selu tokom nekih od trgovačkih putešestvija. Prišavši, pokušao je da prevali leš kurjaka sa devojke. Devojčine ruke se najednom zgrčiše privijajući zver bliže sebi. Užas koji joj je iz pogleda izbijao osetio je poput udarca.
- Ne boj se, neću te povrediti - reče, ali ona ga više nije čula. Oči su joj se sklopile, a ruke opustile. Sklonivši vuka, zabaci je na rame kao ulovljenu srnu. Za razgovor će biti vremena kad budu na sigurnom.

***

     Svitanje je Vukotu zateklo gde zamišljen sedi za stolom. Od kad je ženu izgubio na drugu nije ni pomislio. Verovao je da je sakat, da ženama nije od  koristi. Suviše je godina prevalio i osamio se kao vuk u planini. Lepa neznanka nije dolazila svesti, pa je i previše vremena  proveo negujući je. Ono što je na taj način doznao uistinu nije želeo da zna, jer dok je dodirivao vito telo gaće su mu se napele. Izborio se sa iskušenjem neprestano ponavljajući u sebi da se ljubav samo jednom može pokloniti, a njegova je sa Dobroslavom pokopana. Pa opet, strankinja, sva glatka i čvrsta, crnokosa i beloputa, učinila je nešto što ga je pogodilo. Čak i dok je ležala u varljivoj, treperavoj svetlosti lojanice prekrivena plahtom ravnomerno dišući, dok joj je polutama pred svitanje obrise skrivala, Vukota nikako nije mogao da se oslobodi uspomene na dodir. Ispio je i drugu flašu vina, ali u pijanstvu oslobođenja nije bilo. Preko naslona kreveta prebacio je jednu od Dobroslavinih haljina, uzalud se nadajući da će ga bolna uspomena izlečiti od slatke želje. Zaspao je sedeći za stolom i ne znajući kad su mu se oči sklopile.

***
    Kad se probudio, preturivši se sa stolice, dan je već uveliko odmakao. Previše je vina popio i u prvom trenu sve mu se mutilo. Kad mu se najzad pogled razbistrio shvatio je da ga strankinja posmatra obgrlivši jastuk. Poželeo joj je dobro jutro na šta joj je na lice izronio bledunjav osmeh.
- Kako ti je ime? - upitao je podižući se sa patosa.
- Danica - čudno je naglašavala svaki slog.
- Odakle si?
- Šuma... -  neodređeno je odmahnula rukom. Vukota nije bio siguran šta je time htela da kaže.
- Spremio sam ti odeću - pokaza joj haljinu kraj postelje.
Danica je pružila ruku i dohvatila haljinu. Potom se, kao da ju je u prolećnom bezumlju zemlja iz utrobe izbacila, hitro uspravila, klekla na postelju i prebacila haljinu preko glave. Vukota se sledio buljeći, kao da ga je neki neočekivani ujed paralisao. Bila je poput smuka što košuljicu presvlači, od stare nova postaje i sama sebi se vraća. Usne su joj se razvukle u osmeh i otkrile snažne zube. Vukota protrese glavom. Haljina je bila prevelika, ali ju je žena privila uz telo, pa se činilo kao da je za nju skrojena. Podigla je na Vukotu upitni pogled i kao da je tim činom nestalo iz odeće mirisa smrti i gubitka. Strankinja ju je čarolijom i bezazlenošću  ispunila, u Vukotin svet i propast i novo rađanje u isti mah unela. Neposlušni pramičci skrivali su jedno oko, ali je drugo blistalo radoznalim sjajem kao most među svetovima. Pogled uperen u njega bio je divljačan i srce mu je njime bilo prostreljeno.

- Lepo - izusti Vukota. Danica je ustala i počela da se obazire po kolibi. Tren potom sve je znala. I gde je brašno i gde se meso suši, u kojim je posudama voda, a u kojima vino. Vukota je u čudu pratio glatke pokrete ne razumevajući promenu. Kao da je početak sa krajem spojila, samu sebe za rep ujeda - kao da je oduvek ovamo pripadala. Uzvrpoljila se oko vatre, umesila pogaču i miris sveže hrane ispunio je kolibu, vraćajući Vukotu u srećnija vremena. Doručkovali su u tišini.

    Vukota nije znao šta mu je činiti. Danica je poslovala po kući, izazivajući u njemu suprotstavljene osećaje. S jedne strane, bilo mu je drago što je tu i svaki njen pokret budio je u grudima davno zaboravljene damare. S druge strane, delovala je kao uljez što preti da mu dušu i srce ukrade, jer Vukota je na samoću svikao. Na drugačiji život sve do jutros nije ni pomišljao. Ljude je retko viđao, tek kad bi se do sela spustio ne bi li ulov istrgovao.

    Ako je u početku i mislio da Daničina ćutljivost proizlazi iz stidljivosti, razuverio se kad je pronašla iglu i konac. Bez razmišljanja zbacila je haljinu, pa ju je, sklupčavši mu se pitomo udno stopala, stala da sužava. Taj je postupak za Vukotu bio toliko neočekivan da se gotovo opet preturio sa stolice. Završivši posao, Danica ustade, odenu haljinu i stade da se vrti kao da pleše. Neko ju je vreme Vukota kao omađijan posmatrao, a onda je naglo shvatio da želi da čuje njegov sud.
- Lepo... - procedi, na šta Daničin osmeh postade nestašan.
  
    Tek se uveče Vukota prisetio da će Daničino prisustvo stvoriti još jednu neprijatnost. U kolibi je postojala samo jedna postelja. Dok se Vukota zlovoljno spremao da provede još jednu noć za stolom, nevolja se rešila sama od sebe. Kratko je prošaptala „dođi“ i on je legao kraj nje. Pokušao je da se smesti što dalje od devojke, ali nije mogao da izbegne njen miris, taj prodorni vonj što ga je izluđivao. Lomio se kraće no što je mislio. Kad ga je dodirnula bilo je već prekasno za kajanje. Dodir je bio topao i nežan, a predugo potiskivana čežnja je buknula. Uzeo ju je grubo, grublje no što je verovao da je sposoban, ali Danici kao da to nije smetalo. Bila je drugačija od Dobroslave, pa i svake druge žene koju je Vukota ikad iskušao. Bila je divlja i željna, šumski oganj što razara svetove. Snaga ga je služila onako kako svega dan ranije ne bi mogao  poverovati i znao je da je to Daničina zasluga. Činilo mu se kao da ju je oduvek imao, kao da je oduvek umirao među njenim nogama i kao da su njena bedra oduvek bila gnezdo kome se vraćao. Najzad je zaspao u njenom zagrljaju.

***

    Iduće jutro zateče ga samog u postelji. Neko vreme ju je čekao, pa ustao. No, zalud je Danicu tražio. Lunjao je po dvorištu, zalazio u šumu, dozivao je, ali ona je iščezla kao da je nije ni bilo. Seo je za sto u poznatoj, pa ipak drugačijoj kolibi. Kao da ju je Daničin boravak učinio pustom i stranom.

    I tako je prošao dan.

***
  
    U nedeljama koje su usledile krov je iskrpio, zidove oblepio, dovukao drva iz šume i u lov išao. Brašna i vina iz sela je doterao i meso od uranka do mraka solio. Zima se bližila. Da li je iz nužde poslove obavljao, ili ih je smišljao samo da bi Danicu iz misli prognao, ni sam nije umeo da objasni. Tek kad prve pahulje zaplesaše nad kolibom, Vukota se smirio.

    Te godine zima je bila surova. Putevi behu zavejani, drvo je od mraza pucalo, a kurjaci, koji su Vukotu najvećma uznemiravali, urlali su u vedrim noćima. Prečesto su podno kolibe balavili i noćima je njihove meke korake po škripavom snegu osluškivao. Daleko bilo da mu je srce od straha brže udaralo, jer sviknut je Vukota na šumu bio. No otkad je Danica nestala, sa tim je zverima neku jezivu bliskost osećao.
    Ponekad bi se iskrao u ledenu noć i pogledom ih tražio, ali sve što je čuo bili su šumovi njihovog udaljavanja i tek bi ponekad ugledao neko tamno obličje u daljini.
  
    Bili su oko njega, pa ipak strani i nedohvatni.

    Kao i Danica.

***

    Koliko god zime trajale i kako god da su teške, proleće uvek dođe. A proleće je te godine loše počelo. Tek što su snegovi okopneli i drveće počelo da pupi, vojska je stigla u Travuniju. Kneževa braća stigoše da osvete Gojislava i povrate vlast. Iako je zaliha nestalo i kiše prestale, Vukota se nije iz kolibe micao. Osećao je strah koji je šumu prožimao. Tek kad je šuma propevala, a potere se stišale, odvažio se da siđe do sela.
    Sve je oživelo i nanovo se rađalo oko njega, tek su ponegde ostaci pokolja i sukoba podsećali na nedavni užas. Vukota se trudio da odvrati pogled i ne misli na ludilo kojem vodi ljudsko delanje. Šumi je verovao, ljudima mnogo manje.
    Što se više selu bližio, sve je češće vojsku sretao. Malo su pažnje oni na njega obraćali. Najverovatnije im nije delovao kao pretnja. Prošavši kraj ćutljivih stražara i zašavši među kuće, osetio je teskobu, kao i svaki put kad bi zašao u ulice omeđene kućama koje su ga pritiskale poput ograda kaveza. Nikad nije voleo da zalazi u naselja, čak su mu i zveri bile bliže od ljudi sabijenih na tako malom prostoru. Iako su ulice bile puste, osećao je mnoštvo ljudi oko sebe. Preletanja skrivenih očiju delovala su na Vukotu kao povrede od noža, jer pogledi što su ga probadali budili su samo jedan osećaj. Strah! Sve je bilo prepuno straha. Na trenutak je pomislio da se vrati neobavljena posla, ali već je bio tu i time bi u najmanju ruku na sebe skrenuo pažnju stražara.
Nastavio je ka pijaci, ali tek tamo je sve bilo naopako. U samom centru, namesto trgovaca, nalazilo se četvorica golih muškaraca koji su, zapomažući, visili naglavačke razapeti o direke. Oko četvrtog, koji je vrištao kao curica, poslovao je dežmekasti čovek u kožnoj kecelji. Potkolenice kažnjenika bile su same žile i krvavo meso, dok mu je koža visila poput krpa niz butine. Vukota je, zgađen prizorom, stao bludeti pogledom po okupljenom narodu.
Najednom, kao dašak tame, pred oči mu izroni visoka tanana prilika. Poznata, a drugačija. Ponositi stav je blistao u gomili poput dragulja, ali ne i pogled. Oči koje je želeo da zaboravi blistale su krvožedno i divlje. Danica! Srce mu se stade otimati. Počeo je grubo da se probija kroz okupljeno mnoštvo, trudeći se da ne ispusti Danicu iz vida. Za trenutak se ukaza nezaklonjena pogledu i postade mu jasno da je noseća. Stomak joj beše izbačen kao da je dinju progutala. Komešanje gomile što se nevoljko razmicala usporavalo mu je napredovanje i zaklanjalo pogled. Nekako je ipak znao da Danica oseća njegovo prisustvo i uporno se borio da stigne do nje. A onda, kad je već gotovo stigao, izgubi je iz vida. Jednostavno, tamo je više nije bilo. Stade se osvrtati, pomišljajući da je loše upamtio mesto, ali nije bilo tako. Predobro je poznavao pijačni trg. Možda su ga sećanja prevarila, možda je svoje želje sa stvarnošću pomešao? Možda, ali nešto u njemu je znalo da to nije istina. Danica je bila tamo i nosila je dete.

***

    Godine su se nizale, a Vukota je sve ređe pomišljao na Danicu. No, ni Travunijom mir nije predugo vladao. Saganek je neko vreme stolovao, pa se povukao, plašeći se osvete, a Domanek je ponovo zagospodario Travunijom. Nesigurne su to godine bile. Vlastodršci, zauzeti sopstvenim sukobima, malo su pažnje poklanjali razbojničkim družinama što su Travunijom harale. Vukota se navikao da spava sa oružjem nadohvat ruke i ne jednom se dešavalo da mu je to glavu spasilo. Tek kad je Radoslav ušao u Travuniju i pogubio Domaneka, zavladao je mir.

    Tako su prošle Vukotine nesigurne godine i starost ga je najzad sustigla. Iako je dočekao mir u Travuniji, bio je prepun ozlojeđenosti.

***

    Kad su se seljani tog zimskog dana kroz smetove do Vukotine kolibe probili, nezadovoljstvo zbog nemoći i prohujalog života postalo je Vukoti već nepodnošljivo. Utoliko je veće bilo njegovo čuđenje kad su mu saopštili razlog dolaska. Trebao im je lovac, i to iskusan lovac. U selo se neki vuk iz planine spuštao i harao po oborima. Zalud su seljani hajke organizovali, džabe su se najbolji lovci pokrajine tragom kurjaka zapućivali. Zver je bila prepametna i sve je potere izbegavala, pa se opet u selo po noći vraćala. Samo su još u Vukotu seljani nadu polagali. Prigovarao je Vukota, ali laskalo mu je to poverenje, pa se obaveze prihvatio i već sledeću noć je proveo u selu.

***
    Devet dana i devet noći je Vukota u jednom ambaru proveo, a kurjaka ni od korova. Tek nakratko bi, od studeni zdrvenjen, zadremao. Džaba krzna i ponjave. Seljanke su mu provijant donosile, a vino je svaki put odbijao, sve žaleći za toplinom kojom bi ga ispunilo. Ipak se nijednom nije pokolebao. Za tu beštiju trebala je trezna glava.

    A kad je naposletku zver došla, osetio ju je mnogo pre no što su iz daljine do njega doprli zvuci komešanja i blejanje. Protrljao je ruke i noge, jače koplje stegao. Telo ga je slabo slušalo dok je ustajao. Hteo je da veruje da je to zbog hladnoće i neispavanosti, ali istinu je dobro znao. Mator je već bio. Sve je bilo bolno, sporo i klecavo, ali inat i želja za dokazivanjem bili su jači. Vukotini pokreti su iz koraka u korak postajali sve čvršći.
U daljini ugleda obris zveri kako odvlači jagnje, pa zaboravi na vreme i godine. Srce mu divlje zabubnja i učini mu se da je opet mlad. Pojurio je Vukota, kao da mu je prvi lov. Kurjak najednom zastade, ispusti plen okrenuvši se, pa podiže glavu, odskoči i jurnu ka šumi. Vukotinom pogledu se tek tada jasno ukaza sva veličanstvenost zveri.
Vuk je bio mnogo krupniji od svoje sabraće, a krzno mu beše svetlo, gotovo belo, tek na leđima i sapima prelazeći u sivu. To je krzno, zimski raskošno, krilo pod sobom moćne mišice što su vučju telesinu pokretale u raskošnom trku. Delovao je kao da mu šape zemlju ne dodiruju. Tren potom kurjak nestade u tmini.
Vukota je sledio instinkt. Osećao je zver, čuo otkucaje njegovog srca i video u mislima vreli dah što se ledi, pa se poput izmaglice vije za njim. Izgubio je pojam o vremenu i prostoru jureći kroz šumu i pratio je lovački nagon, ne primećujući da se vraća kući. Zastade iznenada, shvatajući da se našao kraj tumula drevnog naroda. Osećaj mu je govorio da je plen tamo, ali nešto u njemu se opiralo.

- Ne ulazi među stećke, Vukota!

    Oklevao je neko vreme. Star je, neće još dugo poživeti i ovakvu zver još jednom sresti. Ovo mu je poslednji lov. Zakoračio je, obazreo se oko sebe, pa stao. Vuk je ležao u centru grobišta među stećcima, glave položene među šape. Čekao ga je. Kad je podigao glavu u pogledu mu nije bilo ni straha ni neprijateljstva. Posmatrao je Vukotu kao starog poznanika. Najednom lovac ustuknu pred snažnim utiskom bliskosti. Nije to bilo prvi put da oseća kurjaka, ali nikad ovako. Ruka mu zadrhta od osećaja da nešto nije u redu. Zagledao se Vukota u ćilibarni sjaj vučjih očiju. Natrag više nije mogao. Kurjak ustade i učini korak ka njemu, zatim drugi, a već kod trećeg krzno poče da mu se kostreši po hrbtu. Iz grla ispusti potmulo režanje i Vukota sluđeno podiže koplje. Sve se stopilo u jedno. Vuk pojuri i zaskoči Vukotu, ujedajući ga za rame i nabadajući se na koplje. Ujed je bio razdiruć i Vukoti se smrači pred očima.

***

Bezvreme je prošlo bez osećaja, snova i misli. Najzad, otvorivši oči, Vukota nad sobom ugleda strop kolibe. Svež jutarnji vazduh privukao mu je pogled ka otvorenom prozoru, gde se vetrić poigravao zavesom. Nevelika prostorija bila je uredna. Ležao je na postelji u nekakvom haljetku, a rame mu je bilo previjeno. Misli mu se vratiše događajima u šumi i stade da se pita kako se ovde našao. Vrata su se otvorila i promolila se glava starice. Ugledavši ga, promrmlja nešto, pa nestade. Nedugo potom pojavi se starešina sela, sav ozaren.
- Došao si k sebi, lovče! Već smo svaku nadu izgubili - Vukota oseti nesklad u toj silovitoj veselosti.
- Kako sam ovamo dospeo? - upita podižući se na laktove.
- Kad se ono jutro nisi vratio, pošli smo tvojim tragom. Našli smo te obeznanjenog i povređenog, sa mrtvim kurjakom popreko - pokaza rukom na zid gde je bila razapeta vučja koža - odrali smo zver, a tebe doneli i lečili rakijom sa zmijskim srcem, evo već treću nedelju... - Vukoti je neiskrenost tog čoveka sve više smetala, no, ono što mu je rekao, uznemirilo ga je.
- Šta kažeš?! - tri nedelje ovde leži, pomislio je. Zašto? Rana nije mogla biti toliko opasna.
- Zmijsko srce je zbog... - brbljao je onaj i dalje, no Vukota ga grubo prekide.
- Ne to, nego koliko ono reče da sam ovde? - pitanje je imalo snagu naredbe.
- Devetnajes' dana... - starešina je pokušavao da sačuva dostojanstvo. Vukota naglo ustade iz postelje. Možda prenaglo. Glava ga ponese i umalo je pao od slabosti.
- E pa vreme je onda da krenem! - reče. Starešina se sustezao, skoro kao da se Vukote boji. Bilo je to više no besmisleno, jer je bio toliko slab da ga je jedino čelična volja držala na nogama.
- Čekaj, ti ne razumeš... - promuca najzad starešina.
- Što ne razumem i neću da znam! Dajder moje stvari! - odreza Vukota. Starešina mucajući nešto o tome da obećana nagrada neće izostati sa vidnim olakšanjem napusti prostoriju. Neko vreme ništa se nije dešavalo i Vukota poče da se nervira, kada se na vratima pojavi ona baba od malopre noseći njegove stvari, oprane i pokrpljene. Predajući mu stvari, baba tiho progovori:
- Bolje bi ti bilo da ostaneš među ljudima. Planina je dom vukova i zmija.
- Sklanjaj se s puta, baba! - brecnu se Vukota. Ona podiže mračan pogled ka njemu.
- Čuvaj se lovče, nisu svi vukovi isti. Poneki ti dograbi dušu i odvuče je u tamu - rekla je, pa izašla.

***

    I tako se Vukota, onako slabašan, teturajući se i često odmarajući usput, vratio svojoj kolibi. Selo je održalo reč. Doteraše mu hrane i vina i više no dovoljno da pregrmi zimu. U prvo vreme nije se oporavljao. Pomišljao je već da mu se bliži kraj, pa se sve češće pitao zašto nije ostao u selu i koliko će još dugo u divljini preživeti. Pa opet, kad god bi mu glavom proletela takva misao, jeza bi ga podilazila. Nije ni život ovce u toru bio za njega. U šumi se izvorište njegovog postojanja krilo, pa makar se to postojanje i u ponornicu pretvorilo. Radije će kao vuk samotnjak uginuti, nego se u ono smetlište od sela zakopati.

    Međutim, kako dani počeše da se prolepšavaju, Vukota se sve bolje osećao. Malo po malo, počeo je da posluje po kolibi, a onda je stao i da izlazi. Zatim se snegovi otopiše, a sunce je postajalo sve toplije i sjajnije. Vukota sa radošću dočeka prve kiše, znajući da je proleće najzad stiglo.

    Uskoro mu se snaga u tolikoj meri vratila da je počeo i u lov da odlazi. Jedino se u šumi osećao sposobnim i sve češće je pomišljao da mu je boravak među ljudima iscrpeo snagu. Šuma je bila njegovo izvorište i utočište. Iako mu se okretnost u potpunosti vratila, povremeno je trpeo od jezivih grčeva u mišićima. Za to je krivio čas proleće, čas povratak starom načinu života. Kako bilo da bilo, ponekad satima ne bi uspevao da se pokrene i jecao bi tamo gde bi se zatekao, sve dok bol ne bi uminuo. Nije tu bilo nikakvih pravila. Čas mu se grčila noga, onda bi mu se kočila leđa ili se oduzimala ruka, ponekad više puta dnevno, a onda ga bolovi i po čitave nedelje ne bi prostrelili.

    Te su se godine zmije namnožile preko svake mere. Posvuda ih je zapažao, često u spletenim mnoštvima, ili brojnim gomilama kako se sunčaju po šumskim proplancima. Postao je oprezan pri hodu, strahujući od otrovnog ujeda, ali se ubrzo pokazalo da ga zmije ne napadaju, čak ni onda kad bi ih umalo nagazio. Koliko god to neobično bilo, navikao se na prisustvo gmizavaca koje je čak i u kući pokatkad nalazio.

    U lovu je Vukota bio uspešniji nego ikada. Ne samo da je sa lakoćom nalazio divljač, nego su mu i čula postala izoštrenija. Plen bi nadaleko osetio. Miris, pokret, strah. Stopio se sa šumom i sve je bio hitriji. Jedino po čemu je poznavao vremešnost i ledene dane koje je u lovu proveo, bilo je sve izrazitije grčenje šaka i grbljenje leđa. Vremenom mu je držanje koplja postajalo sve veći napor. Prsti su mu se povijali, a šake postajale gotovo neupotrebljive. Po kući je sve teže poslovao. Bolovi u vilici počeli su gotovo neosetno i postajali sve jači. Nemalo je bilo njegovo čuđenje kada je ustanovio da mu niču novi zubi. Za nekoliko dana imao je osmeh poput mladića, bez ijednog krnjetka. Počeo je zapažati da postaje sve kosmatiji. U početku ga to nije mnogo brinulo, strugao je malje sa sebe, da bi ubrzo shvatio da je to jalov posao. Što bi uveče sastrugao, jutro bi dvostruko bujnije dočekalo.

    Sve je to postajalo vrlo čudno, a kad je ožiljak na ramenu postao bolan i stao da tamni, odluči da siđe do sela, ne bi li našao odgovor na te zagonetke.

    Prepun nemirnih misli, usnu Vukota te sudbonosne noći.

***

    Kada se probudio u postelji, svojoj a tuđoj, i pogledao po prostoriji, poznatoj a stranoj, i kad mu nozdrve udahnuše mirise stare a nove, Vukota koji to više nije bio, oseti pritisak krova i zidova što su ga nekada štitili. Nije bilo sećanja u njemu, ni prošlosti ni budućnosti, samo je jedan osećaj ostao. Poznavao ga je. Bio je to Strah!
Uspravio se, skočio i pod stopalima osetio previše glatko tlo, što ga je još više izbezumilo. Odnekud je znao da postoji nešto što se zove vrata, ali je uprkos tome nervoznim skokom proleteo kroz prozor, zaplićući se u zavese. Osetio je travu pod šapama i nestalo je pritiska. Činilo mu se da je nekad hodao uspravno, ne razumevajući odakle mu takve misli i kako neko može da kontroliše pokrete u tako nepriličnom položaju.
Sunce je bilo visoko i znao je da je dan odmakao. Trenutak potom, iz daljine, ali sasvim jasno, oseti miris krvi, tako poznat da mu se krzno na leđima nakostrešilo. Nije se predomišljao. Odrazio se i iz moćnog zamaha prešao je u postojani trk, prateći taj toliko poznati zadah. Šuma se otvarala pred njim, granje i šiblje se razmicalo praveći mu prolaz i on je znao da se najzad vraća kući. Nije znao koliko je vremena proveo u bezglavoj jurnjavi, tek se najednom sa poznatom aromom stade mešati nešto mračno i drevno, nešto što ga je uplašilo, ali istovremeno i mamilo. Zastade, pa podiže glavu i osmotri prostor pred sobom.
Nedaleko, među neobično uspravljenim kamenovima, smestio se jedan ogoleli proplanak. Strah ga je ponovo sustigao, ali taj zov je bio neodoljiv i kao da drugog puta nije bilo. Lagano poče da prilazi. Što je bio bliže, sve je jasnije video klupko zmija što se uvijalo sred proplanka. Zastade, tren pre no što je zakoračio u prostor oivičen gorostasnim kamenjem.
Unutar kruga sve je bledelo i nestajalo u neravnomernoj izmaglici. Iz naizgled sagorelog i ispucalog tla uzdizala su se isparenja u vitičastim pramenovima i više nije mogao jasno da vidi zmije. Sve je delovalo kao neobično talasanje svetla, koje se stapa sa izmaglicom, treperi i blješće i dobija oblik mlade, nadmene i drske žene. Bluza joj stegnuta u struku, grudi  otkrivene, a na sve joj se četiri ruke uvijaju zmije. Pokreti su  joj se gubili u nejasnoj polusvetlosti i podsećali na ples. Dok ju je posmatrao sećanja su počela da mu se vraćaju. Znao je ime te žene i znao je da su njihova obličja tek privid.

        Došlo je vreme da mu Danica još jednom otvori dveri Arkadije.

    Zakoračio je u maglu i stresao se udaren svetlošću i ledom. Kapija i hladna jeza svemira. Ubrzao je korak. Ako se zaustavi ostaće zauvek izgubljen. Tren potom proleće se vratilo. Stećci su ga okruživali, ali magle više nije bilo. Čuo je Daničin glas. Govorila je jezikom koji poznaje, rečima drevnim i u vreme kad su se planine uzdizale i reke probijale sebi put.

- Čekala sam te Gospodaru, o, ti što menjaš oblike, ti što kružiš vremenom, o, ti sinoubico!
- Opet sam ga ubio, zar ne? - vreme zaborava je prošlo i znao je zašto je uzeo to slabašno telo.
- Da Gospodaru, tako si povratio oblik i misli. Nije još vreme - nejasni Daničini obrisi postajali su sve čvršći i realniji. Stajala je sred krvi čiji ga je poziv privukao, krvi koja je nestajala istom brzinom kojom se njena telesnost izoštravala.
- Krv našeg deteta. Fernisova krv, tvoj život - reče žaleći za detetom koje još uvek nije dozrelo da okonča grešku bogova.
- Ja sam bezvredna. Ovde sam da čuvam dveri - dok je to izgovarala njena čvrsta glatkoća i zaslepljujuća belina svilene kože nasuprot vranoj kosi postala je potpuna.
- Svejedno. Oni dolaze i donose svog razapetog boga - reče dok su mu se nozdrve ispunjavale Daničinim reskim mirisom. Ona mu je prišla i položila majušne šake na zverinji hrbat. Pođoše.

***

    I zazvoniše zvona po Arkadiji, zazvoniše hitro i panično, sve jedno drugo preklapajući i zaglušujuće odzvanjajući u jezivoj kakofoniji. Duboki su tonovi, istovremeno i daleki i bliski, prenosili samo jednu poruku:

- Opasnost! Smrt! Bežite u planine! Danica je vratila Lokija! Opasnost! Smrt! Bežite u planine!

  ***

    Nad kužnim močvarama beli se zamak. U zamku rogati starac iščekuje gospodara, a čekić i lanac Daničin na rukama mu počivaju.

    Gospodar je gladan i zariva joj se među noge. Snaga mu je ogromna, ne prestaje i ne umara se. Telo Daničino grči se u slatkim mukama, ali ne preobražava se. Okovi je drže sputanu i pokornu.

    Umrla je Danica hiljadu puta, obožavala prodore, bol i patnju kroz bezvremeno trajanje, sva znoj i drhtavica bila, sve dok nije pala noć i gospodar je se nije zasitio.

    Zna ona dobro, glad je podseća; lova se uželeo.

    Nad plavim šumama Arkadije odjekuje slavljenički zov lovca i pozdravlja zeleni mesec. Po selima vrata se sa sedam ključeva zaključavaju. Opasnost! Smrt! Danica je vratila Lokija! Device odnosi i svojoj ih okovanoj dragani na poklon donosi.

***

    Devet muškaraca sede za stolom od admanita, ozbiljni pogledi im počivaju na šoljici sa devet slamki. Tišinu narušava tek lagani šum klimatizacije što pročišćava vazduh podzemnog skloništa.
- Ne smemo dozvoliti da se ovde okoti - promrmlja najzad jedan, nesigurno pružajući ruku ka šolji.
- Siguran si da je noseća? - glas što mu odgovara podrhtava. Svi su obeleženi strahom.
- Trojstvo tako kaže. Moramo delati, vlakno im je u rukama - kaže prvi i odlučno povlači slamku. Odahnu sa olakšanjem, pa podiže pogled na ostale.
- Suđaje ne greše. Moramo je osloboditi - i druga slamka je izvučena. Puna dužina.
- Znate li šta je cena? - ruka čoveka se trza kao u grču i naglo povlači slamku.
- Samo za jednog od nas. Kako bilo da bilo dva vuka će iskidati nebo... - glas kojim je to izgovoreno naglo zamire. Slamka u ruci govornika je upola kraća od svih izvučenih. Zastaje, a onda odlučno ustaje.
- Onda igrajmo. Vreme je da se dveri rastvore.

***

    Bosonogim stopalom Danica stoji na bujnim grudima devojke, u jednoj ruci drži mač, u drugoj odsečenu devojčinu glavu, a u trećoj i četvrtoj posudu za krv. Ispija i suze lije, a kraj nje se uzdiže zapalacala zmija. Najednom, vrata od solidnog mitrila se razleću pod soničnim udarom, a u odaju stupa Heroj u odeći od deflektorskih vlakana. Zmija se ustremljuje na njega, ali Heroj je brži. Uz jedva čujan šum iz oružja zmija se pretvara u oblak krvi i tkiva. Danica diže pogled sa posude i vidi ostatke mrtvih stražara razmazane po zidu hodnika. Pogled joj se susreće sa očima Heroja. Nasmešila se, iskapila posudu i visoko podigla glavu. On joj prilazi i u plavetnome bljesku razara okove na njoj. Mač se munjevito pokrenu i Herojeva glava se otkotrlja. Danica pojuri kroz zamršene hodnike, pa izletevši u noć, zaurla na mesec. Znala je put, znala je način, pa nezaustavljivo pojuri ka kamenom krugu, zastavši tek da promeni obličje.

***

    Devojka u Lokijevoj gubici se uvija od straha, dok ih moćni pokreti nose ka zamku. Odjeknu daleko zavijanje i Loki zastaje, pa ispušta plen. Olakšan, dvostruko brže jurnu kroz noć ne obraćajući pažnju na devojku koja puzeći pokušava da se sakrije. Važnije mu je da pre Danice stigne do Kapije. Ne interesuju Lokija stara predanja, ne zanimaju ga bapske priče, hoće samo svoga sina. Zastaje pred gorostasnim kamenjem i zagleda se u bledilo i izmaglicu. Dveri su otvorene. Tren potom zakoračuje u studen i izleće sa suprotne strane u svet neprirodno zelen i plav. Vidi ono što je svaki put video: Danica, izmenjena i gola beži pred dvojicom muškaraca u maskirnoj odeći. Jedan je sustiže i udara je kundakom. Danica pada, njegove je cokule šutiraju, primorava je da raširi noge. Onaj drugi, sa poderanom haljinom u ruci, cereka se i urla posmatrajući scenu:

- 'Vataj kučku Ivane!

    Zaboravlja sve što je znao i u besomučnom besu baca se ka najbližem napasniku u naporu da spase svoje dete. Protivnik okreće ka njemu oružje. Odjeknu pucanj.
Projektilsko oružje! Baš su uznapredovali otkad nisam bio, pomišlja Loki tren pre no što ga bol preseca po grudima. Prokleta dimenzija! Ovde sam ranjiv! proleće mu kroz glavu dok rastrže neprijateljevo grlo. Poslednjim trzajima ubija i drugog siledžiju, pa pada preko Danice.

    I dok se beznadežno bori za poslednji dah, a Daničine ga ruke uz sebe privijaju, pogled mu pada na rezbariju u vidu sklupčane zmije koja sama sebe za rep ujeda. Došlo je vreme spajanja početka i kraja. Nanovo rođen, pojaviće se na onoj šumskoj stazici. Zemlja će u proleće ispustiti zmiju iz svoje utrobe, a on će se zauvek bez poroda vraćati svome domu.

Stevan Šarčević