Dan koji je bio i juče, danas ponovo hoda ovim ulicama. Beograd je sumoran i žut, a u tom oblaku monotonije dani se prosto spoje u jedan. I sada je mrak koji se ne razlikuje od onog maločas.
Onaj teret koji sam nosila na leđima, konačno je uspeo da me slomije. Savijam se od nemoći da ga se otresem, dok se tišinom prolamaju krici iz mog grudnog koša. On puca na sitne deliće, ali ne osećam bol, samo pritisak, jedan udar za drugim.
Nešto je tamo u daljini, mami me. Čini se rupa. Napinjem se i pružam ruke da je dohvatim. Nokte zarivam u zemlju u nadi da ću se nekim slučajem privući bliže, ali sve što dobijam za uzvrat je zemlja. Crna i hladna. Podvlači mi se pod nokte.
Lice mi je mokro. Ne znam zašto. Možda ipak postoji neka trunka emocija koja je ostala u meni. Ili je to samo ova prokleta kiša koja ne prestaje da topi moj bezdan.
Neko je pored mene. Čujem ga kako diše. Skupljam snagu da okrenem glavu. I neuspeh. Gomila neuspeha, koji su do sada bili grubo smešteni na mojim leđima, dobijaju pomoć. Možda će sada uspeti da me dotuku. Nije me briga.
Pokušavam da čujem nešto više od disanja osobe pored, ali čula me izdaju. Čujem strah u ovoj tišini. I ne, nije moj.
„Volim te“, kaže Tišina.
Teret puca i moje telo postaje toplo. Krv struji kroz mene. Dotiče mi čak i vrhove prstiju. Osećam sopstvenu težinu. Opet je život u meni.
Okrećem glavu. I tu si, a bio si daleko. Sada te osećam. Vidim ti oči. Još su zelene.
Izbacili su me iz sobe da ne bih gledao. Dok sedim u hodniku, glave nabijene u šake, slika ravne linije njenog srca i zvuk smrti sa aparata još uvek mi bubnjaju pred očima.
Misli se sapliću jedna o drugu. Da li ću biti dovoljno jak? Da li će umreti? Tvrdoglavo je volim da bih joj to dozvolio. Neka prestane agonija! Osećam i svoje srce celom dužinom te linije. Kao da oživljavaju i mene. Dosta!
Ruke hitaju ka meni u pokušaju da me vrate nazad, ali ih izbegavam.
Kako je lepa! Lepša od naših jorgovana! Šaka joj je hladna. Nešto me vuče.
„Umrećeš“, kaže, „skloni se!“
Pod je tvrd i odvratan. Gledam gore. Bojim se. Udarac. I njeno telo se izdiže i pada pogođeno strujom.
„Volim te“, mrmljam ne bi li me čula. Osetila snagu. Bila jaka kao što ja moram da budem.
Živa je. Kamen u grlu popušta. Osećam dodir na sebi. Još je hladna. Njene oči. Oči moje žene. Jake i krhke pod mojim rukama. Prošlo je. Tu je.
Pružam mu ruku i ustajem. Beograd cveta. Miris jorgovana mi puni pluća i tera me da dišem. Opet je proleće. Kolena mi klecaju, ali ne obazirem se na to. Vuče me ona rupa. Vidim svetlost koja izbija iz nje. Zelena je i podseća na njegov pogled.
Opet sam lepa. Čistim zemlju sa sebe. Nokti su ponovo beli. Koračam, sama. Oprosti, ali ovo moram sama. Previše te volim da bih te pustila da pođeš.
Dolazim do rupe. Smrt ima oči. Liči na dete koje me želi za igračku. Gleda me tim detinjim pogledom, kao da hoće da se poigra mojim telom. I počinje. Ne plašim se.
Gledam kako joj se pogled polako gubi i zenice nestaju iza beonjača. Tresem se. Nemoj! Čekaj! Kao nož, zvuk koji znači smrt, ponovo mi se zariva u slepoočnice. Njeno telo se smiruje i pada u krevet, utapajući se u taj jedan ton, koji peče, boli i izjeda.
Još uvek gorim. Da li zbog besa, tuge ili bola? Ne znam, ali polako nestaje dok blentavo zurim u ljušturu svoje ljubavi.
Život odlazi, ko zna gde. Možda dole, u bednu zemlju. Nebitno. Ništa više nije bitno, jer sam slab. Ne mogu da ga zaustavim ili makar usmerim ka suprotnom pravcu. I ništa me više ne vezuje za ovo prazno telo sada kada nje nema.
Odjednom shvatam da sam sam. Kuda sada da idem? I kome da kažem da se plašim?

Sara Damnjanović