Okej, ne znam da li će ovo biti recenzija, ili kolumna,  ali, nije ni važno.
Eminema, zapravo, nikada nisam toliko slušao da bih se mogao nazvati njegovim fanom. U globalu, dalje od Marčela i Viklera nisam ni „išao“. Ponekad, eventualno, čujem po koju pesmu „Beogradskog sindikata“, i to je to. Prevashodni razlog moje distance prema „Sindikatu“ jeste njihovo gostovanje u emisiji Ivana Ivanovića, i masovni porast fanova medju adolescentima od kojih velika većina, ne da ih nije slušala, već ih je obeležavala istom etiketom kojom se obeležava muzika koju slušaju klošari, narkomani, „sektaši“, i svi drugi klinci koji u njihovim očima, i očima njihovih roditelja deluju kao deca bez roditeljskog staranja, svesti o svetu oko sebe i budućnosti. Eto, čist dokaz koliko mediji utiču na stanovništvo Srbije od 7 do 77.
Eminema možda i ne bih počeo aktivno da slušam da mi se roditelji po treći put nisu razveli, i da mi se život po ko zna koji put nije okrenuo naglavačke. Kažu da ljudi najčešće slušaju muziku koju poistovećuju sa svojim trenutnim raspoloženjem, pa makar ih ona naterala da se osećaju još gore nego što su se osećali. Zato sam, verovatno, godinama slusao metal i pank kroz koje se prožimalo ono što se zbivalo u meni. I, valjda sam se sada setio Eminema zato što ništa što sam do sada slušao nije moglo da promeni i ubije ono što se u meni godinama gomilalo, i sada nekontrolisano izlazi na površinu. Ili sam, jednostavno, bio nedovoljno zreo.
Otkad znam za sebe pišem. To mi je beg od realnosti. Sveta. Ljudi. Nekom čudnom logikom, sve što napišem, ostaje na papiru. Tada fioke u mojoj glavi sa stvarima koje me nagrizaju i teraju da ih izbacim iz sebe ostaju prazne, a činjenica da sam tu gde sam i nemoć da to promenim, bar na kratko nestaju. Neki to zovu talentom. Ja nazivam potrebom. Ponekad sam srećan što sam rodjen sa ovim darom. Ponekad ga doživljavam kao teret.
„8 milja“ nije film o Eminemovom životu. To je univerzalni film o svim klinacima sa razorenim porodicama i brdom snova. Eminem je najbolja slika toga. Verovatno to ne bi bilo toliko uverljivo da Rabittov lik tumači neko drugi. Gledano sa strane intelektualnih cinika za čiju kritiku, zapravo, ni jednog gledaoca nije ni briga, film je remek-delo. Dovoljno je da kažem da je profit filma neverovatnih 242,875,078 dolara. Eminem je od strane “Teen choise awardsa” dobio nagradu za najbolju mušku ulogu. Numera “Lose yourself” je ostvarila pet Grammy nominacija 2004. A, 2002. godine je dobila Academy award kao najbolja, i u jedno prva hip-hop pesma kojoj su oni uručili nagradu. Pesma je takodje, jedna od tri hip-hop pesme koje je “Rolling stone” uvrstio u 500 najboljih pesama u 21. veku, i uvrstili su je u 50 najboljih hip-hop pesama. “VH1” je pesmu rangirao kao četvrtu u izboru za najbolju pesmu dvehiljaditih. Singl je prodat u više od pet miliona primeraka.
Radnja filma se, ukratko, vrti oko Rabbita, siromašnog momka iz Detroita koji u hip-hopu vidi izlaz i rešenje svojih problema. Isuviše tvrdoglav da odustane od svojih snova, svojim stihovima kao jedini beli reper učestvuje u rep-duelima, i pobedjuje.
Eminem mi je sa ovim filmom još jače učvrstio nameru da nikada ne odustajem od svojih snova, i da se za njih borim onako kako najbolje znam.

Ilija Najdanović