Stariji gospodin, prosjak, šakama je stezao obod kante, pogledom ispitujući sadržaj. Ispivši bočicu načetog ruma, neprimetno se zateturao niz utabanu strminu. Bio je ulični svirač, čovek sa nekoliko žica, bez porodice kojoj bi se uz pesme vratio. Voleo je kafu više od sopstvenog života, govoreći da je od veće koristi ljudima, nego on sam. Njegove ruke obožavale su dubine sačinjene od mirisnog zrnevlja, krišom ih ubacujući sve do lakata, pogledima ispitujući neprijateljsku okolinu. To je jedina uspomena na detinjstvo, pored rasparčanih delova grada i potoka sveže ljudske krvi.

Sećao se njegovih reči, setno se komešajući kraj ciganke koja je nestrpljivo stiskala svoju dojku uz lice potomka. Kutije su bile prazne, miris štampanog novca zaboravljen, potisnut.
Tu je, zaronjen u prljava ulična korita, čekajući, iščekujući nanose rečne svežine, okupane prvim jutarnjim zracima, mirisima snova i zalutale nesanice. Njegove šake gube se u nepreglednostima stare mandoline, izazivajući treperenje uparenih žica. Život tiho jenjava pod njegovim pogledom, grčevito stežući lepotu, koja odlučnim galopom nadilazi njegove note, stremeći ka zanosnoj svetlosti nebeskih obličja. Ova pustinja, nedorečenost koja čuči iza goleme dine, opija njegovo telo, povlačeći ga u raskoš svojih lazurnih izvora, skrivenih u srcu očaja. Ljudi, netrpeljivo uklanjajući korove njegove ljubavi, bespoštedno su trovali peane, pesme radosnice, suzama ganute, svršene.

Posmatrao je staru, plastičnu kesu, prateći njenu igru uz šušteće lišće oktobarskih, pastelnih boja. Nežno je puneći vazduhom, vetar je ulivao život u njene iskrzane ivice, uznoseći je do neuhvatljivih visina. Bilo je trenutaka kada bi joj oduzeo lepotu, falsetom je gurajući u dubine jalovog sveta, pak, dižući je iznova ka topaznim, bistrim potocima u okrilju dalekih spektara.

Pratio je siva, gorda lica prolaznika, ispitujući dubinu njihovih pogleda, letargičnih, punih životne memle i prolaznosti. Žudeo je za osmehom, tihim, nevinim osmehom deteta, žene, čoveka. Zelenilo se gubilo u mastiljavoj večeri, bez ikakvih nagoveštaja, upozorenja. Noć je slabašno navlačila večernju toaletu, zvezdama ulepšavajući svoje oble polove, kandelabri drsko dogorevali u svojim staklenim kutijama, predajući svetlost uzvišenim bićima. Mesec je stidljivo uspinjao svoju pojavu ka pročelju, prosuvši svoje skromne dodire ka njegovim obrazima. Osmeh se nežno prikrao rumenim usnama, krčeći put ka usapavanom grlu.

Život je tada bio ništa, do pesma. Poigravanje žica i koščatih prstiju uličnog svirača, čoveka koji je pevao Mesecu.

- Prokletstvo! – izgovorio je sebi u bradu, mumlajući, nepovezano.

Napredovao je ka klupi koja je, prekrivena novinama, bila savršena za još jedno, besano veče.

- Krevet je spreman, nadam se i topao. – osmeh se nečujno iskrao kroz ruševne zube.

Dlaka je skrivala tanke usne, vešto ga čineći mudracem. Ispod busena prošaranih malja izbrazdane reči izrekoše uspavanku. Prohladni, noćni, vazduh lizao je neugledne rite, grizući kožu. Povijena u čežnju, njegova pojava izgledala je bolesno, beznadežno. Razlivajući ukroćene potke svetlosti, sanjivi kandelabri brektali bi poput žedne zveri.

- Ne možete mi ništa. Danas mi ni smrt nauditi ne može! – pustio je da reči teku niz bradu koja je sezala duboko, čak do pojasa.

Zatvorivši oči, njegova šaka skliznula je sa ivice klupe, udarajući o popločanu stazu.

Vetar je optuzno milovao obnažene krošnje, vezući tihu sonatu koja se uznela do mračnih, teskobnih, visina. Poput melodije koja se otrgla sa ivice gudala, note bi stremile ka smiraju. Vodene kapi nestašno su napuštale obode lišća, hranivši zemlju nejasnog izraza. Starac je opustio čelo, pustivši da pramenovi nežno padnu niz zasečene obraze. Svojim prkosom pretio je zvezdama, koje se nisu mogle ogledati u opskurnim, snenim očima. Senke su se, poput veštih plesača, izvijale pod svetlima, čineći da prizor dobije na lepoti.
Tiho je iskoračio iz senke. Njegovi precizni koraci mešali bi se sa pesmom vetrova. Prišavši klupi, obujmi prosjaka šakama, položivši ga na svoje krilo.

- Budi se, ti, neznanče. Budi se i slušaj moje priče. Želim ti ih reći pre nego i ti pod noge put staviš. – izgovorio je.

Starac, zamućenog pogleda, nazre telo sagovorinika. Umesto očiju, lice njegovo krasile su godine. Umesto usana, reči životne tkale decenije. Zagledavši se u široka prostranstva, starac stade slušati puteve njegove.

- Znaš li ti, dete moje, šta je to hodočašće?

- Ne znam gospodine – reče starac.

- Hodočašće, čin je najteži – uzvrati Čovek. – Put do svetog mesta, tebi svetog.

- Put? – upitno će starac.

- Tako je dete, put, – veselo će – put koji će te načiniti dugačijim, boljim čovekom. Ja sam hodočasnik, hodočasnik vremena. Ja sam biće čija duša je među živima, pak, telo u večitom putu.

- Pratiš li me? – ljubopitljivo će On.

Klonuo je ka zemlji, sa sećanjem na suncokrete, mirise iz daleke prošlosti.

Kraj života? Završetak gromoglasne simfonije? Postoji li neki, takav završetak?
Večeras, kapije večnosti su otvorene, razuđene poput obala divlje reke sa severa. Neukroćena, reka kleše svoj put ka spoznaji koja neprimetno čuči u koritu. Dopustite, prepustite se talasima, vetrovima koji poput melodija nose vaše, naše – jedino telo u koje je nesigurno, drhtavim potezima, utkan život. Kao takav, osuđen je na smrtnost, osuđen na zemlju koja će zataškati svaki, čak i najmanji dašak njegovog žučnog mirisa. Izudarano, povijeno pod težinom sopstvenog tereta, telo postaje obezličeno. Ne vidi, ne čuje, ne oseća. Nikada ne zaboravite šta ste činili, govorili. Kada se zlatom okupano Sunce vine iznad samog horizonta, praskozorje će nas zauvek osloboditi okova, lanaca koji sputavaju naša krila. Senke se povlače u prljave ćoškove, dok se težina noćnih zastora diže sa naših grudi.

Uplovljavamo, lagano, poput senki koje izmiču pod nama. Plovimo, plovimo ka beskonačnosti koja postaje uhvatljiva. Ranjiva je pre Nama, ranjiva pred Njima, Vama. Zajedno smo u ovome. Život? Život je pojava, život je svrha, potreba. Život je sve i ništa, život je - nešto.

Napuštene ulice, miris lavande memljivo zahvata prazninu vazduha, probijajući se do utrnulih ljuljaški, ispod kojih se pruža šljunčana bezdan, ranjena otiscima stopala nekih dalekih sećanja, uspomena. Ono što je ostalo od smeha, tonulo je ka tlu, zajedno sa klackalicom koja se povija na vetru, gubeći od protivnika, teškog u svojoj veličanstvenosti. Zraci se nečujno poigravaju usnulim božurima, setno posmatrajući uvele latice, rasute pod stopalima odraslih ljudi, zatvorenih u telesni tesnac, rukama grabeći ka spoljašnjosti, neuhvatljivoj.

Zaustavljam se.

Sunce otužno miluje neizbaždarene poglede, skrivajući se u prostranstvima mojih senki, sivilom prikovanih za beton. Puštam suze u šake, dok se šapat podlo iskrada sa dlanova, prepustivši me tišini prkosnih sunovrata. Vešto se slivajući niz obraze sećanja, lazurne suze krojile bi gorčinu.
 Predao sam korak starim putevima, probudivši ljubav, dete koje je veselo uspinjalo svoj osmeh ka visinama, potom ga bacivši bespuću. Šakama stežući metal, radost je brazdala nežne dlanove, dok su zvezde krasile dubine kestenovih očiju.

Zadržavam dah.

Moje telo pomalja se kroz uspomenu, zakivci nesrećno oglašavaju sa trule grede, oslikavajući moje pokrete u nezaborav. Otvaram oči, boje se šturo smenjuju pod mojim pogledom, izbegavajući obličje, telesnost koja im je oduzeta. Osećam kako se život spotiče o moje obraze, poput okrutnog šamara.

Ustajem.

Suze se udaljavaju sa obraza, utapaju u prašini kojoj sam predao uzdah, zaputivši se ka zaboravu.

Gde odoše sva ona deca?

Marko Galić