Antimatter – Fear Of A Unique Identity
Helly Cherry
Za neupućene, Antimatter je u posljednjih desetak godina postao jedan od najznačajnijih atmosferičnih rok bendova, predvođen multiinstrumentalistom Mick Moss, i do prije par godina i Duncan Patterson (Anathema, Ion, Alternative 4). Ustvari, pojam bend baš i ne priliči jer Mick Moss odsvira najveći dio instrumenata, uradi semplove i pomoć zatraži za ženske vokale i po koji drugi instrument. „One man band“ skoro. Kontra pojedinim ishitrenim predviđanjima, nakon odlaska Duncan Patterson-a, bend, ili projekat Antimatter, je počeo da diše punim plućima i lijepo se vidjelo ko je povlačio glavne konce. Prethodni „Leaving Eden“ je skoro u cjelosti djelo Mick Moss-a, i bio i jeste jedno malo audio čudo, album koji ostavlja bez daha, i nadmašiti ga, ili barem imati taj isti kvalitet i na narednom albumu, je pravi Sizifovski pothvat.
Pet godina je prošlo i novi Antimatter jeste i nije drastično odstupanje od onoga što je Mick Moss do sada radio. Jeste, jer je ovaj najnoviji materijal i ujedno i najteži do sada i prošaran sa mnogo više elektronike i električnim instrumentima nego što je bio slučaj do sada. Nije, jer u osnovi, ovo jeste onaj isti Antimatter koji vole svi koji prate bend kroz godine. Sama činjenica da je upotrebljeno više instrumenata i više elektronike nije dovoljan razlog da se kaže da je drugačije, bolje ili lošije. To je sve ionako čista nadogradnja, ukrasi na osnove koje je Mick Moss već odavno zacrtao. Međutim, sva ta nadogradnja, ili barem jedan dobar dio iste, ima svoju lošu stranu, nus pojavu koja se ispoljava kroz donekle gubitak ličnog pečata i stapanje u veliku sliku svjetske muzičke scene, scene koja štancuje i za pojedine talente nema niti strpljenja niti volje niti želje da ih podrži. Onako, ogoljene pjesme, uz jednu akustičnu gitaru, vokal, i po koji dodatak, to je zvučalo, i zvuči, do krajnosti iskreno i jako, a ovako, zvuči već viđeno, već mnogo puta viđeno.
Malo je, jako je malo muzičara koji uspjevaju da komponuju albume poput već pomenutog „Leaving Eden“, ili „Planetary Confinement“, dok albuma kao ovaj zadnji, pa žao mi je reći, ali ima ih poprilično. Ruku na srce, ovo je Antimatter, i Mick Moss-a nikako ne svrstavam u tu branšu osoba koji štancuju, ali određeni korak u tom pravcu je ipak napravljen. A onda dolazi ono po čemu je Mick Moss najpoznatiji i najjači, jedna akustična gitara, Mick-ov glas i nevjerovatna melodiska linija pjesme „Here Come The Men“. Po hiljaditi put se potvrđuje da su najjednostavnije pjesme i najjače, samo kada su odsvirane sa ovako visokom dozom osjećanja i bez nepotrebnog nadograđivanja.
„Fear Of A Unique Identity“ jeste logičan nastavak „Leaving Eden“ albuma, očekivani put, međutim, negdje na tom putu je izgubio malo od onog posebnog osjećaja koji su bili toliko karakteristični, pravi pečat svog Antimatter stvaralaštva, od prvog dana.
Nikola Franquelli
Pet godina je prošlo i novi Antimatter jeste i nije drastično odstupanje od onoga što je Mick Moss do sada radio. Jeste, jer je ovaj najnoviji materijal i ujedno i najteži do sada i prošaran sa mnogo više elektronike i električnim instrumentima nego što je bio slučaj do sada. Nije, jer u osnovi, ovo jeste onaj isti Antimatter koji vole svi koji prate bend kroz godine. Sama činjenica da je upotrebljeno više instrumenata i više elektronike nije dovoljan razlog da se kaže da je drugačije, bolje ili lošije. To je sve ionako čista nadogradnja, ukrasi na osnove koje je Mick Moss već odavno zacrtao. Međutim, sva ta nadogradnja, ili barem jedan dobar dio iste, ima svoju lošu stranu, nus pojavu koja se ispoljava kroz donekle gubitak ličnog pečata i stapanje u veliku sliku svjetske muzičke scene, scene koja štancuje i za pojedine talente nema niti strpljenja niti volje niti želje da ih podrži. Onako, ogoljene pjesme, uz jednu akustičnu gitaru, vokal, i po koji dodatak, to je zvučalo, i zvuči, do krajnosti iskreno i jako, a ovako, zvuči već viđeno, već mnogo puta viđeno.
Malo je, jako je malo muzičara koji uspjevaju da komponuju albume poput već pomenutog „Leaving Eden“, ili „Planetary Confinement“, dok albuma kao ovaj zadnji, pa žao mi je reći, ali ima ih poprilično. Ruku na srce, ovo je Antimatter, i Mick Moss-a nikako ne svrstavam u tu branšu osoba koji štancuju, ali određeni korak u tom pravcu je ipak napravljen. A onda dolazi ono po čemu je Mick Moss najpoznatiji i najjači, jedna akustična gitara, Mick-ov glas i nevjerovatna melodiska linija pjesme „Here Come The Men“. Po hiljaditi put se potvrđuje da su najjednostavnije pjesme i najjače, samo kada su odsvirane sa ovako visokom dozom osjećanja i bez nepotrebnog nadograđivanja.
„Fear Of A Unique Identity“ jeste logičan nastavak „Leaving Eden“ albuma, očekivani put, međutim, negdje na tom putu je izgubio malo od onog posebnog osjećaja koji su bili toliko karakteristični, pravi pečat svog Antimatter stvaralaštva, od prvog dana.
Nikola Franquelli