Budući da većina nas, zahvaljujući dinamici života, televizijskom programu, medijima i koječemu drugom, živi svoj život u maniru metafore o hlebu i igrama, ne mareći, pri tom, za nekakav ozbiljniji vid društvenog angažovanja (popunjavanje brojnog stanja u političkim partijama se ne računa), onda ne čudi ni podatak da u Beogradu postoji čak pet prihvatilišta za pse, a samo jedno za ljude. Kako izgleda ona surova i ogoljena strana života, pokazala nam je beogradska rediteljka Ivana Todorović u svom socijalnom dokumentarcu „Rapresent“. 

Kroz filmsku priču o životu devetnaestogodišnjeg beskućnika Bojana, inače multitalentovanog crtača grafita i repera, autorka nam predstavlja čitav jedan paralelni univerzum ljudi koji, zahvaljujući surovoj društvenoj koncepciji, ostaju neprimećeni. Sam film je rađen u maniru ranih socijalnih dokumentaraca Želimira Žilnika („Nezaposleni ljudi“, 1968; „Crni film“, 1971). 

Neposredan i direktan pristup autorke slikovito je predstavljen u surovim scenama života na ulici (scena u kojoj zajedno sa protagonistom, autorka filma, jede deo torte pronađene u kontejneru). Ovakav pristup razbija svaku distancu stvarajući, kod većine gledalaca, bez ikakve sumnje, neizostavan osećaj katarze. Pored nesumnjivog talenta u pogledu isticanja bitnih delova odabrane priče, a gledano sa aspekta dramaturgije i dinamike same radnje, autorka pokazuje i zavidan nivo vizuelne apstrakcije i mogućnosti da snimljeni materijal stavi u aktuelan društveni kontekst. Jedna od scena u kojoj se ovo najbolje vidi, jeste scena u kojoj mladi beskućnik Bojan, stoji leđima naslonjen na reklamni pano na kome piše: „Kupite svoj stan – fleksibilni stambeni krediti“. Ova ironična aluzija, zapravo, predstavlja pravi odnos društva, kao i velikog broja društvenih institucija, prema pojedincu koji je nemoćan da se suprotstavi. Bojan, budući izbeglica iz Hrvatske, bez roditelja i bilo koga na svetu ko bi mu pomogao podseća, u neku ruku, na protagoniste iz epohe filmskog neorealizma. 

Sa istim ili sličnim problemima se bore i junaci filmova Vitoria De Sike, Antonio Riči u „Kradljivcima bicikla“ (Ladri di biciclette, 1949) kao i Umberto Domeniko Ferara koji, sva zla i dobra ovoga sveta, deli sa svojim simpatičnim psom Flajkom (Umberto D, 1952). U jednoj sceni i sam Bojan poredi svoj život sa životom pasa lutalica, i nada se da će svemu, sistemu, lutanju i „braći u kučićima“, jednom da dođe kraj. Nažalost, kraj je došao, i to mnogo ranije nego što je bilo ko i mogao da očekuje. Bojan je, sredinom juna, dve godine nakon snimanja filma, pronađen mrtav u jednoj napuštenoj beogradskoj kući. 

Mnogo godina pre nego što je Bojan i rođen, za vreme njegovog kratkog života, kao i danas, društvene institucije i mediji, na ovakve primere gledaju sporadično ili kroz prizmu patetike i senzacionalizma. Medijima je, na primer, milija priča o milim kerušama i psima koji se voze trolejbusom, nego o mladim, talentovanim ljudima koji su, silom prilika, bačeni na rub društva. 

Ivana Todorović je svojim filmom, pored njegovog nesumnjivog kvaliteta o kome govore brojne nagrade na festivalima širom sveta, osvetlila jednu ni malo optimističnu priču. Kažem ni malo optimističnu jer, ako se ima u vidu način na koji se do sada, sa aspekta zainteresovanosti institucija, medija i sistema, gledalo na ljude sa ruba društva, može se izvući i logična prognoza njihovih daljih nastojanja u tom pravcu. A pravac ovih nastojanja najbolje ilustruje parafraza naslova, jednog od filmova pomenutog Vitorija De Sike – ni juče, ni danas, ni sutra. 

Napomena: Film možete pogledati na našim stranicama ovde.

Mladen Milosavljević