Kada bih putovala širom sveta, svuda bih kupovala novine. Nije bitno što jezike tih zemalja ne bih govorila;novine u ruci otvarale bi mi tajanstvena vrata ka svakodnevnom i spontanom životu u tuđini. Žive reči smešile bi se sa papira izazivački očijukajući sa mojim zamišljenim umom. „Razumeš li nas?“ kao da bi pitale. A ovim strancem počinjali bi da gmižu crvi nestrpljenja i radoznalosti. Kakvu li samo vest one nose! Ovi uzvičnici,ova velika slova što se uspravno prse pred svima onima čijem oku ne izmakoše! Ponosne su to reči. U njima je sakrivena istorija toga naroda,kultura i nasleđe. Čitava država, čitava nacionalna svest počivala bi na tim velikim i čitkim naslovima! A papir... Papir bi poput poštara prenosio te ponosne misli,nama strancima, jureći poput vetra na sve četiri strane sveta. Pun oblih i bezbrojnih otisaka prstiju,uziman,odlagan, sporo, naglo, polako,sa znatiželjom, sa dosadom,slučajno, namerno! Imao bi taj papir štošta da nam ispriča! Ali reči se nametnuše,gurnuše papir u službu svoju pa sad svi više o rečima nego o papiru govorahu a da ne bi novina, ne bi se ni reči prenosile strancima sveta. Bivale bi samo rasute iz usta raznih tuđinaca i istog trena zaboravljene, odbegle, suvišne. 
Papir ih spasi zaborava. 
Zato bih i kupovala novine širom sveta. Da sačuvam reč,da sačuvam misao,da shvatim priču isprslih naslova. I ostavim svoj otisak u novinskom papiru. 
Tamo gde reči bitku vode.

Iva Pavlović