Adamova jabučica izvesnog D.G. i nije bila nekog ukusa (najviše je podsećala na kornet preliven povraćkom sa puno ljute papričice i urnebesa, podgrejan na tihoj vatrici), ali je na sebi svojstven način potvrđivala pravilo koje su, kao čiča Tominu kolibu, gradili svi izuzetci. JA SAM UVEK U PRAVU. Sa tom konstatacijom se, na njegovu veliku žalost i žalost njegove šire i uže familije, kako će se kasnije ispostaviti, nije slagao debeljuškasti D.G, zvani Nilski konj, što je dovelo do toga, da za doručak, jednog prohladnog avgustovskog jutra okupanog crvenim suncem, kao što već sada pretpostavljate, imam njegov grkljan. Sveže otkinut mojim zubima, serviran u vrelini minskog polja, na kamenu ispod kojeg su se parile zmije.

Etika zaista nema nikakve veze sa tim jer sam imao pun džep suvih šljiva i nisam se nešto preterano plašio rata i smrti, što će reći da sam dotičnom činu pribegao, ne iz trivijalnog straha za svoj život, već čisto iz principijalnih razloga, odnosno iz čistog inata što bi naši „stari“ rekli, jer kao što malopre naglasih -  ja sam uvek u pravu. Pošto ovu činjenicu ne bih baš želeo da ponavljam često, zamolio bih vas da je usvojite kao što je usvojen i nulti Asimov zakon robotike (Robot ne sme naškoditi čovečanstvu, ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovečanstvu naškodi) pa svi naredni zakoni moraju biti u skladu sa njim, odnosno pozivati se na njega.

Utisak da D.G-ov grkljan i nije neko prvoklasno jelo još uvek ne jenjava, ali ono što je zaista bilo bitno nakon tog momenta je to da je moja beležnica bila punija za još jedno „bio sam u pravu“. Osamdeset i deveto po redu ako baš hoćete da znate. A ionako su svi izginuli pa mu dođe svejedno. Bolje ovako nego da ga je raznela eksplozija ili neki zalutali metak iz mitraljeza.

Simpatična je bila ta moja knjižica uvijena u ukrasni papir zelene boje. Bilo je tu sijaset stvari za koje sam bio u pravu i sve sam vodio ažurno. Kao pravi administrator. Uostalom, ako se ne trudite puno oko onoga što radite i volite ni rezultati neće uvek biti maksimalni. Sistem unosa sam zamislio kao tabelaran prikaz. Kolona sa rednim brojem, kolona sa činjenicom o kojoj se raspravlja, zatim ime i prezime osobe koja misli suprotno i šta misli suprotno i naravno moje mišljenje, plus kolona sa zaključkom, a sve su, verujte mi na reč, bile identične.  Sad kad razmišljam o nekima od njih dođe mi da svršim i poprskam prolaznike svojim toplim semenom upravusamja. Ne bi se ljutili. Nema ni potrebe. To je sreća. Kao kad ptica to uradi.

Iako  retko kome ili čemu odam bilo kakvo priznanje ili dozvolim da se u mojoj glavi pojavi kao stvar koja bi trebalo da ima nekakav i najmanji značaj, moram biti iskren i reći, da nije bilo ovog dokazivanja, život bi mi možda bio dosadan. Često sam razmišljao da mi je ovakav stav svrsishodno dodeljen od strane nekog svevišnjeg bića kao jedan vid malog samoodržavajućeg pogona koji će davati smisao mom životu i  ispuniti ga stvarima kroz koje svako od nas mora da prođe po nekom „Velikom protokolu”. Nisam siguran da bih ikada završio srednju školu, našao posao ili se oženio, da nisam morao da dokažem, kao što smo se dogovorili – nulto pravilo.

Bilo je tu kojekakvih izvrdavanja, nije da nije. Na poslu na primer. Tu sam se uvek slagao sa Ajnštajnovom konstatacijom da su samo dve stvari na ovom svetu beskonačne, sa akcentom na onu drugu. Ali kao svaka jedinka koja je usvojila evolutivni princip da najjači opstaju, vremenom sam razvio, sa mojih IQ 210, veoma lako primenljivu taktiku, koja se sastojala u tome da u firmi u kojoj radim postanem jedan od najbitnijih šrafova u sistemu i onda ko se sa mnom ne slaže… pa–pa. Naravno da su svi morali da se slože. Narod je u suštini najobičnija fukara kojem je neophodan lider, samo što neće da prizna. Za sve im treba neko da glumi mamu i tatu. A ko ima bolji od mene sa svim ovim kvalifikacijama.

Jutros sam, recimo, bio kod lekara. Njima ne možeš da dokažeš da nisu u pravu pa to ti je. Pametnjakovići pričaju već duže vreme da sam smrtno bolestan i da ću uskoro umreti, a da je sve posledica toga što od svoje dvadesete godine pušim po deset pakli cigareta dnevno. Ipak – ništa se ne dešava. Eto mene živog i zdravog. Opservacija – moja majka puši ceo život i živela je 94 godine, zdravija od svakog doktora na planeti. Ali ne. Oni su završili školu i u pravu su za sve. Tim povodom sam se opet (što samo dokazuje da sam i ekstremno načitan) setio izjave jednog od onih pisaca koji misle da su posisali svu mudrost sveta tako što su jednu rečenicu izvukli iz konteksta: „Glava je dugo vremena govorila da nešto nije u redu, a pluća su onda rešila da joj pomognu”, i rekao im da moja glava oduvek misli da je sa mnom sve u redu, šta više, da mi iz tog razloga ništa i neće zafaliti dok ja ne odlučim da tako bude. A to ću im i pokazati. I njima i mojim dragim umišljenim komšijama u zgradi, koji su mi obojili klupu u braon boju.

Pošto mi se, veoma izvesno, bliži kraj, opet kao posledica želje da se potvrdi nulto pravilo, želeo bih da kažem da ne žalim za mnogim stvarima, jer ipak je to samo život sa svim svojim zajebancijama na koje su nas upozoravali još dok smo srali po ćoškovima kuće i utočište tražili ispod majčinih grudi nabreklih od sisanja. A moram da priznam i da je beležnica pri kraju. Pretposlednja strana. Naravno da je neću poneti sa sobom. Pa ja sve to znam. Sve je jasno kao dan.

Gledam ih odavde sa simsa. Klima je bučna dok izbacuje vreli ustajali vazduh iz sobe. Eno je Emili. Nosi sveže povrće u kesi i sigurno će praviti onu svoju fenomenalnu čorbicu koju je imala običaj da mi donese kad je bila dobro raspoložena – odnosno kad bi je jedan od onih bildera, sa kojim se muvala, zvao da prespava kod njega. Ali kad bolje razmislim i ona je bila protiv mene. Svi su bili protiv mene. Svi su stali na stranu one grozne debele kompleksašice sa drugog sprata koja svaki dan voda onu džukelu što se proserava po stepenicama. Nisam baš nešto razmišljao o tome, ali bilo bi dobro kad bi mogao da joj se popišam po roletnama, mada je to praktično bilo nezamislivo iz ove situacije. Nikad nisam bio preterano dobar iz fizike pa ne znam ni šta bi sve trebalo da uzmem u obzir da bi pogodio metu. Pukom srećom – možda.

Dan je lep. Sunce prži. Ona je ispred naše zgrade kao i uvek. Klupa. Sasvim obična drvena klupa koja je tu postavljena u isto vreme kada je napravljena i naša stambena zgrada.

U početku je sve išlo u drugom pravcu. Ništa specijalno zapravo. Hteo sam da dokažem jednom kolegi da će pre mene dobiti hemoroide pošto sedi na mekoj stolici, dok ću ja više vremena provesti na tvrdoj podlozi, zbog čega sam i izabrao crvenu klupu ispred zgrade. Pošto ništa što sam radio nije bilo slučajno, ili sam se bar trudio da tako ne bude, ni izbor klupe nije podlegao bilo kakvim neizvesnostima. Ideološki i sentimentalno vezan za crvenu boju napravio sam vrlo logičan izbor, mada i nije bilo previše opcija jer su klupe u okolini bile plave, žute, zelene ili crvene, a sve to prilagođeno dečijim parkovima za igru koji su nikli u poslednjih pet godina. Gde su nama takvi parkovi? Igrali smo se gde smo stigli. Ali ajde. U svakom slučaju bolje da se igraju nego da se iglaju (Beležnica, str 46. r. br. 119).

Vreme je teklo koritom svakodnevnice. Nije bilo nikakvih zakrivljenja ili eventualne pojave vremenskih rupa, što je opet dovodilo do velike dosade kod mene. Možda i najgore od svega je bilo to što sam sedeći na klupi morao da slušam i gledam beznadežne razgovore prolaznika i još beznadežnije zaključke koji su iz njih proizilazili, a nisam mogao da se umešam u htenju što kvalitetnijeg obavljanja aktuelnog zadatka. A onda se desilo nešto, za mene, veoma neočekivano i van svake logike. Preuređenje eksterijera stambene zgrade bio je samo jedan bedni pokušaj eufemizma za situaciju koja će se dogoditi. Kućni savet je ionako bio sastavljen od najvećih kretena (na prvom mestu još jedanput izdvajam onu debelu kompleksašicu sa džukelom) i to su ovom prilikom samo potvrdili. I pored toga što bi mi znatno otežali obavljanje zadatka kradući mi dragoceno vreme sedenja na klupi, najgora od svega bila je činjenica da su klupu hteli da prefarbaju u braon boju. „Preuređujemo eksterijer i dvorište pa zbog estetike, znaš i sam već... Ne bi se crveno uklopilo u celu priču.“ Znao sam ja dobro sve. Avangarda, pop kultura i ostala proseravanja koja se tiču mlađih generacija. Svi bi sad odjedanput u Evropsku uniju i svi se izdrkavaju da su neki umetnici. Ja sam to za sebe preveo drugačije – „Obojimo klupu k’o govno“. Svi su potpisali peticiju i bio sam potučen ubedljivo. Danima sam pokušavao da im objasnim da klupa treba da ostane crvene boje, ali se činilo da su me zidovi više slušali od njih. Na kraju, stanari su isforsirali svoje.

Jedno je bilo jasno. Neću izgubiti borbu protiv takvih ljudi. Dvorište ispred zgrade izgleda neverovatno glupavo i sa ove visine. Klupa će ostati crvena, a ja neću umreti zbog moje velike ljubavi prema duvanskom dimu. Sve je vrlo jednostavno. Sanjao sam pre neki dan. Znate li koju je zastavu najlakše napraviti? Zastavu Japana. Samo kapnete malo krvi na belu podlogu i eto je. Uostalom sve sam napisao na parčetu papira. Eno ga na stolu, u mom stanu, pored saksije sa cvećem. To je onaj stan gore na vrhu, sa zavesom što vijori kroz otvoren prozor. A tu je i moja beležnica. Ja sam uvek u pravu, videćete. Vetar me obrnu na leđa. Na parčetu papira ne piše ništa specijalno. Samo jedna rečenica. „Kurac ćete je oprati.“

Nemanja Danilović