U MESO – Tumorno tkivo Dejvida Kronenberga 
I deo – Shivers (1975) 

Dejvid Kronenberg, kanadski autor, scenarista, režiser i glumac, znan i kao Kralj veneričnog ili telesnog horora (poseban podžanr u horor fikciji poznat kao organski horor, ili biološki horor, krakterističan po upotrebi šokantnog vizuelnog materijala tela u raspadanju, ili izobličenju usled zaraze, raspadanja, parazita, sakaćenja ili mutacija, uz neprirodne pokrete i anatomske defekte), ili Baron krvi, svojim delima i radom ostavio je neizbrisiv trag u istoriji kinematografije. Plodovi njegove imaginacije poznati su po mračnoj vizuelnoj estetici, scenama eksplicitnog nasilja, seksualnih odnosa i patoloških procesa, kao i smelom istraživanju tabua, naročito kada je reč o psihološkim i socijalnim relacijama i zajednici, u neraskidivoj vezi sa biološkim i telesnim. 
Iako se u poslednje vreme okrenuo komercijalnijem pristupu i sveopšte prihvaćenijim žanrovima – nakon fijaska sa filmovima Spider i eXistenZ i pratećih finansijskih posledica – najimpresivniji filmovi ovog autora, uprkos prilično uspešnim History of Violence i Eastern Promises, su filmovi s početka i iz prve polovine njegove karijere, a to su uprvao oni koji istražuju tajne tela i potisnute procese uma u svetu horor i SF žanra. 

Prvi od filmova koji će biti predstavljeni u seriji tekstova o radu ovog autora je film Shivers (1975 – premijerno emitovan desetog oktobra) – pod radnim nazivom Orgy of the Blood Parasites i alternativnim nazivima za različita tržišta They Came from Within, The Parasite Murders, Frissons. 

„Moj prvi film izazvao je skandal u zemlji svog porekla“, kaže sam autor o prvencu kojim je nagovestio interesovanja i pristup žanru. „U suštini, film je zasnovan na opisu slike koja mi se formirala tokom sna, najverovatnije, u kojoj su predstavljeni dvoje u krevetu. Muškarac se okreće ka ženi, uviđa da su joj usta otvorena i, najednom, iz njih izlazi pauk. Ta slika bila je jezgro oko kojeg je izgrađen ceo film. Zbog nedostatka sredstava i mogućnosti, pauka smo zamenili parazitom.“ 

Nakon dva umetnička, „vorholovska“ filma (crno-beli Stereo i Crimes of the Future, koji predstavljaju jasno svedočanstvo o talentu autora, ali ipak bivaju tretirani samo kao eksperimenti sa faličnim narativom) i nekoliko televizijskih filmova (Tourettes, Letters from Michelangelo i Jim Ritchie Sculptor iz 1971. godine), Dejvid Kronenberg se obraća Džonu Daningu i Andreu Linku (Cinepix) u želji da snimi film po sopstvenom scenariju sa radnim naslovom Orgy of the Blood Parasites. Nakon trogodišnjeg većanja, konačno stupa u saradnju sa Ajvanom Rajtmanom, kanadskim producentom i režiserom (koji je upravo zgotovio produkciju filma Cannibal Girls) koji mu je ponudio 100.000 kanadskih dolara za scenario. Kronenberg je, međutim, odbio ponudu, insistirajući da sam režira film, što mu je, na kraju, omogućeno uz dodatna sredstva iz kanadskog državnog budžeta. Isopstavilo se da je upravo taj projekat mladog autora lansirao i izdvojio iz mase režisera sa filmskog dna i proslavio ga u horor žanru. 

Uprkos tome što ga mnogi kritičari smatraju tipičnim horor otpadom sedamdesetih, ovaj film istovremeno obezbeđuje slast ljubiteljima krvoprolića i raščerečenog mesišta, kao i onima okrenutim težim i ozbiljnijim mislima, pa ga pojedinci opisuju i kao bunjuelovski napad na srednju klasu sedamdesetih i proročanstvo doba side. 

Shivers nailazi na izuzetnu gledanost i ostvaruje profit od čak 5.000.000$ bez obzira na škakljivu tematiku za aktuelno vreme i skaredni vizuelni pristup. Iako je zbog svojih seksualnih i nasilnih sadržaja umetnička vrednost ovog filma često bila pod znakom pitanja, podaci govore da se radi o jednom od najprofitabilnijih kanadskih filmskih ostvarenja do 1975. godine – zapravo jedan od retkih profitabilnih kanadskih filmova, uopšte – a, Kronenbergu je doneo i priznanje za najboljeg režisera na Sitges Film Festivalu 1975. Ipak, i pored zadovoljavajućeg publiciteta, kontroverzne okolnosti pod kojima je tekla realizacija, uz neprimerene komentare gledalaca i neželjenu kritiku – kao i kolumnu u Saturday Night magazinu, gde Robert Fulford (pišući pod pseudonimom Maršal Dilejni), jedan od kritičara i pripadnika kanadske kulturne elite, naglašava da je neopravdan sadržaj filma „rezultat“ takse koju su plaćali građani, a koja je delom išla i u filmsku produkciju – učinile su da se kanadskoj vladi upute mnoga provokativna pitanja, a autoru čak i pretnje smrću, zbog čega je morao da se udalji od svoje poznate adrese, sa koje bi ionako morao da se odseli zbog „moralne klauzule“ u stanodavčevom ugovoru.
„Ukoliko je traćenje državnog novca na filmove poput Shivers jedini način da Kanada ima filmsku industriju, onda možda ne bi ni trebalo da je ima“, kaže Fulford, upoređujući Kronenbergovo ostvarenje sa filmom The Neptune Factor. Ipak, ovaj film vremenom prerasta u kultno ostvarenje, a postoje tvrdnje da je Den O'Benon pozajmio nekoliko ideja iz filma, pišući scenario za Alien, iako je sam Kronenberg jednom prilikom bio optužen za krađu. 

Shivers predstavlja užasavajuće istraživanje prirode socijalne izolacije, kao i individualne i masovne paranoje, a sve to u teškom okruženju, sa karakterističnom vizuelnom estetikom i grozomornom ideologijom horor žanra. Haotični narativ prati kolaps modernog stambenog bloka, koji je predstavljen kao urbana utopija, a istovremeno i kao mračna samica, a na nesrećne okolnosti unutar bloka, nadovezuje se i epidemija znatno težih razmera, izazvana širenjem misterioznog parazitskog organizma. Sam organizam je razvijen laboratorijskim putem i predstavlja plod ludačkih tendencija doktora koji ga je implantirao unutar svoje mlade i promiskuitetne ljubavnice. Simptomatologija izazvana oboljenjem, koje je istovremeno afrodizijak i venerična bolest, svodi se na pojačanje seksualnog nagona i redukciju svesti o propisanim socijalnim normama, u cilju oslobađanja od seksualne tenzije, tako da se zaraza brzo širi kroz ceo stambeni blok, a preostali nezaraženi junaci bivaju primorani da se bore za opstanak. 

U Shivers su ideje seksa i smrti međusobno prožete na sasvim očigledan način i takva sinteza gotovo da je mogla poslužiti kao upozorenje ili ilustracija nadolazećem dobu nesigurnih seksualnih odnosa i side. Isto tako, Kronenberg nam u ovom filmu demonstrira svoja razmišljanja o čovekovoj potrebi za bezbednošću, sigurnošću i pripadnošću, kao i o mnogo mračnijim nagonima koji se kriju iza ili ispod. Takođe, neophodno je napomenuti i detaljno opisan i blizak ambijent futurističkog stambenog prostora, koji je direktan udar na sterilan život pripadnika srednje klase i nešto bogatijih, kao i stereotipnih mladih profesionalaca korporativnog društva. Iz ovakvog ambijenta izronio je hladan, gotovo bolnički ton koji je postao tipičan za naredne Kronenbergove radove, a koji je od najobičnijeg stambenog bloka napravio stravičan, kalustrofobičan ambijent idealan za realizaciju horor ideje. 

Finalne scene u kojima doktor – protagonista i jedini koji je mogao da zaustavi epidemiju – postaje jedan od uzbuđenih zombija u grupnom orgijanju u bazenu, a potom predvodi karavan inficiranih do Montreala, dodatno pojačavaju zgroženost gledalaca od nadolazećeg u realitetu. 

Sam autor govori da se radi o srećnom završetku – posmatranom iz ugla parazitskog organizma. „Smatram da neke zaraze, gledane kao zaraze koje uništavaju funkcionalnu mašinu, zapravo tu istu mašinu transformišu u novu, podjednako funkcionalnu, ali drugačije svrhe“, tvrdi Kronenberg. „Ukoliko bismo bolest posmatrali iz ugla samog agensa, ispostavilo bi se da je veoma vitalna, zadovoljna, i uzbuđena. Reč je o trijumfu, zapravo... ukoliko ste virus.“ 

Upravo nametanje činjenice da ljudi postaju bezumni izaslanici parazita kraj čini još užasnijim, uprkos povećoj dozi crnog humora kojom je celokupan film protkan. 

Iako se u pojedinim delovima može prepoznati neposredan uticaj filmova Night of the Living Dead, Invasion of the Body Snatchers i The Exorcist, Shivers odiše vlastitom dozom originalnosti od samog početka, koji je potpuno neočekivan i veoma potresan, pa sve do podjednako bizarnog kraja. 

Jedine zamerke prvom Kronenbergovom dugometražnom ostvarenju, mogu se uputiti na račun evidentnih posledica skromnog budžeta, koje se ogledaju u jeftinoj rasveti (koja je iznela film u stilu televizijske dokudrame, što se na kraju ispostavilo kao pozitivna okolnost, budući da se iz takvog ambijenta izrodio jedan od zaštitnih znakova početka Kronenbergove karijere), zatim jeftinim specijalnim efektima (iako su ih mnogi poredili sa Romerovim, stavljajući ih u kontekst svedočanstva o prenaglašenoj ranjivosti tela), slobodnoj za korišćenje i krajnje nekvalitetnoj muzičkoj podlozi i slabijoj glumačkoj ekipi (izuzev Barbare Stil koja je scenom u kadi obezbedila i svoje posebno mesto na posteru za film). 

Iako se ne može reći da je Shivers sjajan film, njegova vrednost se ogleda u jedinstvenom pečatu koji je, u kasnijim godinama i kroz naredne radove, evoluirao u blistavu autorsku karijeru, a na čijim temeljima su snimljeni neki od najboljih filmova horor i SF žanra.

Radoslav Slavnić