Braćo i sestre, Turbojugend sa svih meridijana, pijmo i veselimo se jer su veliki i jedini Turbonegro ponovo sa nama! Sex, droga, rokenrol i jebeni Turbonegro! Svi koji znaju za ovaj bend, pa iako ne vole njihovu muziku, znaju ko su Turbonegro, što su Turbonegro, i kakva su stihija Turbonegro i niko nije vjerovao u glasine da bend neće više raditi! Idolatrija? Apsolutno! Seksualno Deathpunk Alkoholna Idolatrija! 

Međutim, ovaj povratak nije prošao bez krvi i rana. Nema Chris Sumers-a (bubnjevi), Pal Pot Pamparius je tu/nije tu, i možda najvažnije, nema više Hank von Helvete, audio i vizuelnog pečata koji je veliki dio istorije benda. Turbonegro su uvjek bili sinonim za apsolutnu razularenost, no i pored svog tog haosa, potreban je neki oblik kontrole. Izgleda da je Hank tu granicu prešao (po drugi put). Da li Turbonegro mogu dalje u ovoj novoj, desetkovanoj postavi? 

Iskreno, tokom prvih preslušavanja, pljuvao sam na album. Bolje da ne znate kako je izgledala prvobitno ovo pisanije. Osjećao sam se izdano, razočarao sam se činjenicom da su se razdvojili, bio sam jako razočaran kada sam čuo novog pjevača i njegov hronično upali i glas bez snage – čuš, Turbonegro bez Hank von Helvete ... dok mi nije došlo iz guzice u glavu da su to sve moje djetinjaste maštarije (a ako pogledate malo po youtube, vidjećete da je Tony, i pored lošijeg glasa, odličan izbor za bend). Ljudi znaju napraviti debelo dobru pjesmu, i to me jedino i interesuje. Tek tada sam dao šansu albumu, i „Sexual Harassment“ je sasvim OK Turbonegro album. Tu su Euroboj prašteći rifovi, razigrani Happy Tom bas i prepoznatljiva energična svirka, ali je kompletna atmosfera nekako, usporena, kao kada bi stavili ploču na gramofon, pa lagano prstom pritisnuli po ivici ploče. Usiljeno usporavanje. 

Nema razuzdanosti, nema onog veselja na ivici razuma, nema ludosti, nema jebenog bijesa! Čak i pjesma „Rise Below“ zvuči kao Beatles iz hipi perioda. Osjeća se da polako rade jer je to postao posao, jer moraju rokovi da se ispoštuju, jer je tu mašinerija koju treba nahraniti (i jedino pjesma „I Got a Knife“ izlazi iz ovog začaranog kruga). Od Turbonegro Deathpunk ima naravno, ima sasvim dovoljno i za najkritičnijeg fana, ali nije to ona razarajuća „selfdistracto bust“ manijakalna energija koja je bila uvjek Turbonegro, nema one svirke kao da je ovaj dan poslednji dan. Opet se uključuju ona djetinjasta maštarenja. Neosnovano je očekivati da baš svaki album bude najbolji, jako je oholo i sebično očekivati da će bend davati bukvalno godine svog života sa svakim novim živim nastupom. 

„Sexual Harassment“ je ispod klasika iz diskografije, vrlo malo ispod posljednjih albuma, ali sasvim dobro sonično udaranje po svim čulima, i pjesme „Mister Sister“, „Tight Jeans, Loose Leash“, itekako mogu da se pretvore u zastrašujuće monstrume. 

Nikola Franquelli