Loading iz Leskovca, ruše sve definicije, kao što kažu u svojoj pesmi - lome trendove… O samom bendu i njihovim daljim planovima, razgovarali smo sa vokalom i gitaristom Vladimirom Milosavljevićem. 

HC: U našem, a i u Vašem gradu su svi čuli i znaju za Loading, približi nam mali Loading, kako ste nastali, koja je priča benda? 
L: Za mene lično je sve krenulo kada sam na leto 2003. od brata iz Niša dobio neke programe za obradu zvuka. S obzirom da sviram od svoje šeste, snimanje je postalo opsesija. Bilo mi je interesantnije od igrica, provodio sam dane i noći ispred kompa i samo mutio nešto, snimao, čitao knjige o produkciji i zvuku uopšte. Nekoliko godina kasnije, prisvrbelo me, štonokažu, da napravim bend koji bi bio neka kombinacija metala i elektronike, s obzirom da sam fan hip-hopa, a i prisviđali su mi se zvuci nekih plugin-ova iz programa. Svi ortodoksni metalci kad čuju "kombinacija metala i elektronike" odmah krenu "Pa da ispadne neki Linkin Park! Ma batali bre. " I onda je bilo daj šta daš. Znao sam Miška basistu i Džonija bubnjara iz društva i oni su me naterali da uđem u njihov bend, ali kao pevač. Iako i dan danas smatram da to nije moja primarna uloga, prihvatio sam i propevao. Ili bolje rečeno krenuo sam da se derem. Bend se zvao "Sick Mistake" i pored nas trojice tu su bili Deki i Čivi, osnivači benda, kompozitori i svirali su gitare. Međutim, ja gitaru nisam mogao da batalim, a i hteo sam da snimam muziku sa svojim rifovima, pa sam naterao Miška i Džonija da se odvojimo. U međuvremenu su me njih dvojica navukli na hardcore pa mi se ideja "metal+elektronika" pretvorila u "hardcore+ludnica". Tako je nastao "Loading". U prvoj postavi je osim nas trojice bio i Miodrag Stojanović Miki u ulozi solo gitariste, sa njim smo uradili prve svirke, ali smo se razišli posle godinu dana. Njega je nasledio Aca Pop, koji je najduže bio sa nama i sa njim smo napravili prve bitne korake, snimke, kompilacije, nastupe na festivalima. Aca je izašao iz benda ovog leta zbog kako on reče kreativnih razlika, pa je na njegovo mesto došao Gargi, koji je ustvari jedan od najboljih bubnjara u gradu, ali je generalno čovek multitalenat. Mislim kad bi ga zatvorili na nedelju dana u nekoj sobi sa bilo kojim instrumentom, naučio bi bar nešto tečno da odsvira na njemu. 

HC: Koju vrstu hardcore-a zapravo svirate, s obzirom da imate neke svoje, da kažem fore, specifični ste na neki način? 
L: Iako je sve krenulo od hardcore-a mislim da smo odavno skrenuli s tog puta. Jedno je bilo dok smo skidali pesme bendova Biohazard, Pro-Pain i sličnih. Kada dođe do komponovanja često se desi da pesma krene kao HC ali skrene u neku drugu dimenziju, ili iz neke druge dimenzije u HC. Ne znam da li je to dobro ili loše, ali nemamo kalup po kome radimo i zbog toga svaka pesma dođe u neku ruku priča za sebe. Plus svako voli da ubaci neki svoj fazon, onoliko koliko mu kolektiv i ideja dozvoli. Miško je recimo vrlo uporan sa slap deonicama na bas gitari mada ih dosada nije bilo često u pesmama. Džoni tera neki svoj bruklinski HC kobinovan sa Dejv Meklejn (Machine Head) stilom. Gargi voli "Melvins" i "Tool" što će vrlo verovatno da se oseti na sledećem albumu. Ja volim da ponekad odrepujem nešto kao u pesmama "Shock Terapija" i "Balkanski kompleks". Opet kažem nemamo generalni šablon, svako svira onako kako mu leži. 

HC: Ko radi Vaše tekstove i muziku? 
L: Marina Tucaković. 

HC: Tekstovi imaju različitu tematiku, kako dolazite na ideju za pisanje, evo uzmimo za primer ''Hram za sram'' koja, može se reći, ruši sve definicije prilikom izvođenja? 
L: Gledam da u tekstovima pričam malo i kažem mnogo. Više volim da ljudi sami nađu neko značenje u tome što pišem nego da im ja namećem svoj pogled. Za mene lično pesma "Hram Za Sram" govori o licemerju, pozerima, ljudima koji sve moraju da definišu i kategorizuju i sve što im je nepoznato i neshvatljivo odbacuju i potcenjuju, o ljudima koji se razbacuju nekim terminima i rečenicama čije značenje ne shvataju samo da bi umanjili svoju prosečnost. Metaforično rečeno od njihovih kritika, licemerja i gordosti im zidamo hram za sram gde mogu da se suoče sa istinom a to je, da njihove reči nemaju težinu i da mi ne odustajemo. 

HC: Imate i balade, ''Ad acta'', koja je priča te pesme? 
L: Generalno ne volim da pišem balade ali ponekad i to izađe iz mene. Dogodilo mi se do sada tri puta da se probudim ujutru i jednostavno imam sklopljen tekst u glavi. Seo sam i krenuo da zapisujem reči dok nije i zadnji stih pao. Kad sam pisao tu pesmu po glavi su mi se vrtele neke misli. Imao sam osećaj da sam ispao iz koloseka, da su svi moji drugari krenuli dalje sa svojim životom, a da sam se ja uhvatio za neke nedovršene stvari koje su odavno ad acta. Činilo mi se kao da su svi prestali sa zezanjem, dečačkim snovima, mnogi su tad diplomirali, našli posao, neki su se i oženili i imao sam osećaj da sam kao neko dete koje tapka u mestu i pokušava da prevaziđe samo sebe, jednostavno osećaj da se borim sa samim sobom. 

HC: U pesmi ''Balkanski kompleks'' pokazujete neko svoje ogorčenje prema ljudima, da li je zaista tako ili ste samo hteli da predstavite Balkan onakvim kakav je sada? 
L: "Balkanski kompleks" je pesma o ovom rasulu koje je nastalo posle raspada Jugoslavije, precizno govoreći o mladima koji se slabo ili nimalo ne sećaju rata, a bave se nekim nepotkrepljenim patriotizmom koji nema težinu ni u čemu osim u potencijalu za stvaranje nereda i za opšte zatupljivanje. Moje lično mišljenje je da je neko sa strane ili iznutra, kome se to isplatilo, uspeo da ugasi plamen bratstva i jedinstva, koji je i sam po sebi bio istrošen kliše s obzirom na Drugi svetski rat, i uspeo da potpali duh šovinističkog nacionalizma. Ja sam ponosan što sam Srbin, makar bili najomraženija nacija na svetu, ali ne smatram da je bilo ko gori od mene zbog toga. Poenta te pesme je da se neko igra ovim narodom i navodi na rat i mir po potrebi a da ljudi slepo prate to. 

HC: Uskoro izbacujete tizer za novi animirani spot, šta je sledeće i kako će se odvijati stvari kod Vas? Šta nam to spremate i šta možemo očekivati? 
L: Uskoro ćemo da izbacimo EP "Odmor" koji je jedan deo novog albuma. Spot će biti za istoimenu pesmu "Odmor". S obzirom da se jedva skupimo za probe i snimanje definitivno nismo imali vremena za snimanje spota. Naš drug Igor Đorđević radi animirani spot i moram ovom prilikom da mu se zahvalim što se prihvatio tolikog posla. Ne znamo kada ćemo izbaciti album jer je dosta pesama još u fazi snimanja ali EP "Odmor" i spot bi trebali da zaplove internetom kroz mesec ili dva. Tizer možete da očekujete već kroz nedelju dana. 

HC: Gde Vas možemo videti, čuti? 
L: Trenutno nigde. Spremamo cover repertoar za lokalne, a nadam se i niške klubove. Naravno da će bend svirati i autorske stvari ali samostalne nastupe sa isključivo autorskim stvarima nećemo da radimo pre novog albuma. Cover nastupi će krenuti krajem godine, biće objavljeno na facebook stranici benda. 

HC: Mene ste lično oduševili na Nisomnii, čini mi se da je u jednom trenutku Vaš bubnjar zastao u toku pesme, šta se desilo? 
L: Svirali smo "Hram Za Sram", a ta pesma je jako iscrpljujuća zbog svoje brzine i žestine. Na velikoj bini je monitoring jako važna stvar, ali smo ga jednostavno nadjačali i Džoni iz svog monitora nije čuo moj glas. Dodajte tome adrenalin i predpostavljam blagi pad koncentracije i desilo se da je malo skratio strofu. Nadam se da nam publika ovo nije mnogo zamerila. 

HC: Šta pripisujete sebi kao najveći uspeh? 
L: Zavisi iz kog ugla se gleda. Prvo mesto na Medijana Balkanrock Festivalu jeste najveće priznanje koje je bend dobio i smatram uspehom to što je "Hram Za Sram" i posle dve godine interesantan ljudima. Retko koji slabo poznat bend ima pesmu koja izaziva tako dobre reakcije kod publike i to je meni veliki uspeh. Nadam se da će ta pesma za nas biti ono što je za Metaliku pesma "Hit The Lights". Ali najveći uspeh je što smo, i pored toga što ova okolina davi sve što proba da iznikne u njoj, nastavili da guramo svoju priču. 

HC: Reagujete li burno nekad na kritike? Kako ih prihvatate i koliko kasnije posle njih razmišljate o nekim izmenama, kako u tekstu, tako i u muzici? 
L: Kritika nikad ne dotiče stvaraštvo ovog benda. Nekad sam obraćao pažnju na kritike i mislio da postoji i konstruktivna kritika, recimo kad neko daje savete oko poboljšanja kvaliteta snimaka, promenu stila u ovome ili onome ali sam na kraju shvatio jednu stvar. Ako je pesma stvarno dobra, ljudi koji vole tu vrstu muzike ima da je slušaju pa makar snimljena i na diktafonu. Oni koji ne vole neki bend zbog žanra, tematike ili bilo čega drugog će uvek naći nešto da prigovore. Povremeno se nasmejem na neku kritiku ali ništa više od toga. I ovako imam mnogo toga u glavi i bez da dozvolim da mi neko kida živce samo zato što mu se tako hoće. 

HC: Mene jako zanima i jako je interesantna pesma ''Puče glas'', to je ustvari nešto što može da se desi svakom muzičaru na bini. Da li je to presudilo kod Vas da napravite jednu takvu kompoziciju, koja je šaljivog tipa, ali istinita? 
L: "Puče glas" je pre pesma o besmislenim klubskim tezgama na kojima se sviraju jedne te iste pesme iz ex-yu vremena i o činjenici da se sada prave pesme koje su šaljive, neozbiljne i kreativno siromašne, a prolaze bolje od svega drugog bez obzira koliko su muzički nekvalitetne. I mislim da je ova pesma potpuno dokazala tu teoriju s obzirom da je jedna od naših slušanijih stvari, a sklopili smo je za 10 minuta. 

HC: Šta slušate privatno? Koji su to domaći bendovi koje pratite? 
L: Da ne pričam u ime ostatka benda. Ja lično od domaćih bendova volim samo Ritam Nereda, Darkwood Dub, KKN, Atheist Rap i, ako ih računamo, Zabranjeno Pušenje. Smatram da je niški Styptic najbolja stvar koja se desila u zadnjih 10 godina bilo gde u zemlji i žao mi je što nisu popularniji. Brankovićev vokal je nešto sasvim novo za mene, a mogu da kažem da sam dosta muzike preslušao. Van Gogh sam voleo sve do albuma "Dr. Under" a moram da priznam da mi se EKV ogadio kad su zbog onog dokumentarca svi krenuli da budu izvrsni poznavaoci i fanovi ovog benda. Od stranih bendova bolje da ne nabrajam jer sam kao klinac slušao blues, hard rock, pop-rock, funk, soul posle toga hip-hop, sve vrste metala osim black metala (sa izuzetkom benda "Dimmu Borgir" od trećeg albuma) i hardcore-a, altenativu itd. 

HC: Verovatno u bendu postoje nesuglasice, oko čega su one najčešće? 
L: Pa naravno ljudi smo. Uglavnom sitne nesuglasice oko finesa prilikom komponovanja i miksovanja pesama, a ponekad ume da dođe do velikih rasprava jer umem da budem jako naporan kad naumim nešto i često zahtevam vojničku disciplinu od ostalih. Desi se i da ponekad ne možemo ni da dišemo u istoj prostoriji. I tako malo skačemo na ganglije jedni drugima. 

HC: Kako u Leskovcu ljudi reaguju na muziku koju svirate, ipak je to manji grad ima li kakvih predrasuda? 
L: Mislim da se u Leskovcu ne obaziru mnogo na nas, za razliku od Niša. Jednostavno većina ljudi koji vole rok i njegove derivate se znaju makar iz viđenja i teško je da nas dožive kao autorski bend ili nešto posebno. Za njih smo samo tipovi s kojima su nekad negde delili pivo, što je i normalno. Povremeno dobijamo pohvale i priznanja, a na festivalima "Rock On" i "Drum Dum Fest " 2011. smo imali fenomenalnu reakciju publike. Smatram da je to sasvim dovoljno od rodnog grada. 

HC: I kako to obično na kraju biva, koja bi bila tvoja poruka našim čitaocima? 
L: Par korisnih saveta: kad ste na pešačkom, na zeleno pređite, na crveno pretrčite. Ako vam neko preti, mene ne pominjite. Čitajte Helly Cherry redovno i slušajte Loading redovnije. 


Razgovarala: Anđela Jovanović