Novi Kronenberg, nema Viga, nema Keire, i nema hajpa, ali je svakako tu interesovanje, odnosno radoznalost prema onom što čika Dejvi danas može, odnosno ne može da isporuči. Hajde da vidimo… 

Film je rađen po noveli Dona de Lila, koja je odlična, ali nažalost lišena svega osim jedne hladne i pomalo mračne efikasnosti, i metafore da je čitava civilizacija kao jedna usamljena crna limuzina, neraspoznatljiva u odnosu na ostala vozila tog tipa, koja krči svoj put kroz bespuća urbanog i finansijskog haosa, i koja ostaje naša jedina nada i uzdanica, pored svega što se desilo u svetu u poslednjih 20 godina. Moć i njene implikacije? Tu su u tragovima, ali, Ničeu hvala, više nema moralnih kočnica da zaustave našu nezajažljivu požudu, i večiti krug koji se vrti i vrti i vrti...dok neko očigledno ne dobije vrtoglavicu, i poželi da izađe iz tog pakla. 

Da li u modernom svetu postoji samo laž i banalnost? Ili je ovo sve dobro uigrana predstava, smišljana eonima, stvorena da nas zaplaši, da probudi dete u nama, i da nam učita novi moralni kod, nove misli koje će voditi naše postupke u budućnosti, nove emocije i novu raspojasanost, one koja nas budi iz sna, spremna da nas povede u trenutke koje ćemo pamtiti, ili bar prepričavati uz vatru, kada nas uhvati vino i raspoloženje prijatnog štimunga. Da li je to-to, večna igra svetlosti i tame, uz filmske kamere koje su tu da uhvate svaki odjek vriska naše impulsima preopterećene digitalne duše. Verovatno da, ali ipak, postoji nešto što ne hvata gledaočevo oko, nešto što vide samo okoreli filmofili, i što razlikuje klasik od obične sezonske mamipare, koja je ovaj film. To je nešto što opisuje svet koji vidimo bolje od nas samih, nešto više od puke identifikacije, ili probuđene mašte koja više ne strepi šta će doneti novi dan. To je sreća, jedan korak u nepoznato, i dovoljno poznatog da bi se osećali sigurni. To ovaj film nema, i to je njegova najveća mana, pored toga što je verovatno nešto najbolje što je Kroni napravio od Existenza. 
Ilija Đurđanović