Godina izlaska: 1967
Režija: Jean-Pierre Melville
Scenarij: Jean-Pierre Melville
Glumci: Alain Delon, Jacques Leroy, Jean-Pier Posier...

S početka vidimo praznu sobu, ne baš praznu. U sjeni možemo jedva primjetiti čovjeka koji leži na krevetu. On pali cigaretu, zatim nakon nekog vremena ustaje, potpuno obučen, dolazi ogledala koje se nalazi blizu vrata. Stavlja šešir na glavu, precizno namješta ivicu istog, a potom izlazi na ulicu.

Isti čovjek krade auto i vozi ga u propalu garažu gdje ga čeka mehaničar koji mu stavlja druge registracijske oznake. Mehaničar otvara jednu ladicu u garaži i daje čovjeku papire. Čovjek pruža ruku da bi uzeo pištolj, koji stavlja u džep, daje pare mehaničaru i odlazi s autom. Nijedna riječ idalje nije progovorena.

Čovjekovo ime je Jef Costello, utjelovljen od strane Alaina Delona, koji je inače jaki-lijepi dječak francuskog filma. Kada je film napravljen imao je 32 godine i kako bi skrenuo pažnju sa svog lijepog izgleda smislio taktiku, koristio je jedan najhladnijih pokerfacea ikad. Zapravo Delon je toliko hladan i porculanski da se može pod ruku uhvatiti s Catherine Deneuve iz Bunuelovog Ljepotica dana. "Prelijepi destruktivni anđeo tamne ulice" kako ga je jedan američki kritičar nazvao.

Costello je plaćeni ubica, a film prati njegovu pretjerano tačnu pažnju posvećenu svakom detalju dok si osigurava alibi, ubija vlasnika bara, preživljava prepoznavanje svjedoka u policijskoj stanici, biva izdan od onih koji su ga prvobitno unajmili i postaje predmet policijske potjere koja uključuje potjeru mačke za mišom kroz pariški metro. Sve to, a da on jedva ispusti bilo kakvu emociju.

Dvije žene mu pomažu oko alibija. Prva, Jane žena koja ga voli, iako ima bogatog ljubavnika i Jef to zna (Njenu ulogu igra Nathalie Delon, njegova žena iz pravog života). Druga žena, tamnoputa pjevačica/pianistkinja Valerie (Caty Rosier) koja laže na prepoznavanju svjedoka i kaže da ga nikada nije vidjela, ali ona zna da jest. Da li ona laže kako bi mu pomogla? Ili možda zato što zna ljude koji su ga unajmili i zna da ne žele da ga se uhvati? To pitanje muči i Costella nakon što ga izdaju poslodavci i on odlazi kod pjevačice/pianistkinje, koja je neustrašiva iako zna da je velika mogućnost da bi je mogao ubiti. Costellove žene na neki način predstavljaju njegovu egzistencijalnu otuđenost, on radi svoj posao, funkcionira na najvišem nivou sposobnosti, nema nikakve vrijednosti, on je profesionalac, nema mjesta za sentimentalnost u njegovom načinu življenja

"Nema veće osame od samurajeve, osim one tigra u džungli... možda..." govori nam citat na početku filma, koji je navodno preuzet iz "Samurajske knjige bushida" na žalost nije, plod je režiserove mašte. Citat i postavljenost Costella nam govore da se radi o čovjeku koji radi po nepokolebljivom "codeu". Ovdje čast i etika su zapravo Costellova lojalnost samom sebi, samuraj je bio spreman da umre za svog poslodavca, a Costello je sam svoj poslodavac.

Film je savršen u svojoj kontroli glume i vizeulnom stilu. Suprotno Delonovoj otuđenosti i hladnoj objektivnosti, Melville stavlja lik policijskog inspektora (Francois Perier), koji laje naredbe po policijskom radiju dok osmišljava dalje korake lova na Costella. On zna da Jef laže, ali naravno on to ne može dokazati, tu je i jedna scena kada pokušava ucjeniti Jane kako bi izdala Jefa. U međuvremenu Jef traži ljude koji su ga unajmili kako bi se osvetio.

Melvilleova vizija Pariza je filtrirana kroz njegovu ljubav prema američkom film noiru. Noćni klubovi u kojima crne pjevačice pjevaju jazz, tamne i kišom polivene ulice. Policajci funkcioniraju kao u nekom filmu Fritz Langa, intenzivnom prismotrom premrežujući grad i prateći kretanje te neuhvatljive ljudske tačkice. Ali, opijajućoj atmosferi filmske maštarije protuteža je Melvilleovo legendarno manijakalno obraćanje pažnje na detalje. Gledati ovaj film za neke je možda i teško, jer je uglavnom bez dijalog, te je svaki zvuk (kao što je ptica koja cvrkuće u Jefovu stanu, urlik automobliskog motora ili zveke ključeva na privjesku) izoliran i pojačan, a glumci poziraju poput predivnih lutaka. Za kraj ne ostaje ništa drugo nego reči da je ovdje u pitanju djelo od kojega zastaje dah, stilizirano do tačke gušenja. S toga nije ni čudo da su režiseri poput John Wooa, Paul Thomas Anderson i Quentin Tarantina pelješili ovaj film poput Biblije cool filmova.

Shime