Godina izlaska: 1989
Režija: Aki Kaurismaki
Scenarij: Aki Kaurismaki
Glumci: Turo Pajala, Susanna Haavisto, Matti Pellonpaa...

Očajni film noir s "happy" endom koji nam se ruga u lice svojom ironijom. Tako ukratko možemo opisati ovaj film finskog režisera Aki Kaurismakija. Priča uključuje Tiasta, rudara sa sjevera Finske koji gubi svoj posao kada se rudnik zatvori. On sjedi u kafiću s očajnim prijateljem koji mu da svog Cadillac kabrioleta, a potom ode u WC kako bi pištoljem izvršio samoubistvo. Taisto odluči da krene na jug zemlje gdje ga džeparoši olakšaju novca, a onda je primoran da radi dnevni posao koji može naći u luci grada u koji je pristigao. Zatim se upušta u vezi s ženom koja mu je htjela naplatiti kaznu za parkiranje, ona kida kaznu i skače na vožnju u Cadillacu. Veza s tom ženom je zapravo i kap sreće za Taista, s obzirom da život nije, a i neće biti fin prema njemu, tako da radnja filma uključuje jednu nesreću za drugom.

Jedna od posebnih kvaliteta ovog filma je fizička nesposobnost večine likova. Oni se kreću kao pravi ljudi, ne onako glatko i koreografisano kako mi to vidimo na TV-u ili u američkim filmovima. Ta ista nesposobnost likova daje vjerodostojnost svim akcijama sprovedenih od strane njih. Dešavanja su sprovedena na ukočen i naivan način; Pljačka banke završava s ispadanjem para po trotoaru. Razgovori su tupi. Motivi su jednostavni. Filmov manjak fizičke i socijalne finese je pozitivan kvalitet, time nam ostavlja dojam da su likovi toliko stvarni da ih možemo dodirnuti.

Heroj Ariela kojeg glumi Turo Pajala, daje odličnu predstavu, pogotovo kada je u pitanju oslikavanje osobe koja je rođena žrtva, čovjeka koji je toliko nadjačan nemilosrdnom zlobom svemira da je maltene opijen lošom srećom. Okružuju ga osobe koje su na istoj valnoj dužini kao i on, nesreća je njihov najbolji drug. Najjači, a ujedno i najpozitivniji lik je sin njegove novopronađene djevojke koji drži nos zabijen u stripove i prihvata svoj kaotični život s nevjerovatnom smirenošću.

Film ima konkretnu viziju, nije to vizija nekog blještavog stiliste s novi stavovima, već vizija čovjka koji je našao način stvaranja filmova koji ide zajedno s njegovim vlastitim senzibilitetom. Ariel govori u ime odbačenih, ali s posebnim uvjerenjem jer to uopšte nije ljut film. Previše je umoran da bi bio ljut, u neku ruku pokoran ili možda strpljiv. Kada bolje razmislite o njemu, posljednja scena, "happy" end, je možda i jedina prava ljuta scena u filmu.

Šime