Zašto „ft. Myles Keneddy“? Zašto ne samo Slash? Vjerovatno čovjek želi da ispoštuje dobrog pjevača, ali onda bi trebalo pisati „ft.“ pa svi drugi članovi Slash-ovog benda. Istina je da većina slušalaca itekako ne može da zaboravi guns eru, te Axl Rose-a i njegov stvarno unikatan, iako ne nešto pretjerano kvalitetan vokal. Kako god bila peripetija okolo mogućih autorskih svađa, ili subjektivnog mišljenja slušalaca, ili možda biznis strane muzičke industrije, ovo je Myles Keneddy, čovjek koji sa svojim, onako, pomalo nazalnim glasom, jednima diže kosu na glavi, a drugima je čovjek koji svoj posao odrađuje odlično i baš ga voli, a ovo drugo se itekako osjeti i čuje na ovom živom albumu.

„Made in Stoke“ je disekcija Slashove solo karijere, albuma sa Velvet Revolver i sa pjesmama iz guns ere na najkritičnijim mjestima i itekako je interesantno čuti kako zvuče stare gans pjesme, a kako ove nove, i kako to sve zvuči kada se izmješa. Trebalo mi je malo vremena, ali kada čovjek uđe u atmosferu albuma, odgleda i video materijal, mora da prizna da je stvarno odlično. Jeste, jeste, nema tu one divlje i rušilačke energije koju su gansi imali osamdesetih godina, i to se pomalo bolno osjeti na svim pjesmama iz tog perioda, ali osim toga, užitak je stvarno na visini. Posebno me je iznenadio zvuk, koji je za jednu vrlo malu nijansu drugačiji nego na „Appetite for Destruction“ albumu, nešto što Slash nije gajio previše na solo albumima, a pogotovo ne na ovim drugim all star projektima. Baš zahvaljujući tom zvuku i besprekornoj izvedbi cijelog benda sa Slash-om za kormilom, je atmosfera toliko dobra. Priznajem, većinu pjesama iz novijeg perioda sam donekle zapostavio, mada se „Ghost“, „Back From Cali“ ili „Doctor Alibi“ (pjeva basista) te odlična „Beggars and Hangers On“ (koja zajedno sa „Civil War“ je jedna od najzapaženijih pjesama večeri), moraju stvarno spomenuti i pohvaliti, dok sam pažnju najviše usmjerio na stari materijal gansa ... i baš je prijatno i zadovoljstvo je ponovo čuti ove pjesme u živoj izvedbi sa poprilično srca.

Nema ovdje greške. Svako ko je ikada bio gans fanatik, ovo će voljeti, samo ne zaboravite da ovo ipak nisu gansi. Nije baš najumjesnije porediti baš sve sa gans erom, pogotovo nije baš najpoštenije prema drugim članovima ovog benda koji prate Slash-a već podosta godina, ali, eto, ne može se jednostavno izbrisati taj Slash-ov početak koji je bio najplodniji i najkvalitetniji, a niti se može izbrisati nostalgija starije publike. Album počinje sa „Been There Lately“ i nakon nje bez pauze kreće „Nightrain“. Ja sam se zaledio. U momentu sam imao osjećaj kao da stvarno gansi nastupaju. Jeste da nema one sirove energije gansa nakon uvodnog refrena, ali vidjeti Slash-a kako mlati, skače i vrti se, a to se isto osjeti i u njegovom sviranju, baš me je pristojno iznenadilo. Od ovog momenta na dalje, koncert je konstantno u uzlaznoj liniji. Iako donekle nedostaje one mladalačke energije i razbijanja, ipak je nadomještena besprekornim zvukom i iskrenom izvedbom, i da niti u jednom momentu ne dobijete osjećaj da je jedna obična tezga ili propali bend koji uzima pare na osnovu stare slave. Da se ponovo vratim na zvuk ... sve ove novije pjesme, pogotovo iz VR perioda, zvuče mnogo bolje, žilavije i čvršće sa ovakvim zvukom nego na originalnim studiskim snimcima.. Baš iskreni rokerski zvuk i koncert i ako ste u ovakvom zvuku i muzici, toplo preporučujem originalno izdanje.

Nikola Franquelli