Knjiga "Lords Of Chaos - The Bloody Rise of The Satanic Metal Underground"
Helly Cherry
Michael Moynihan, Didrik Søderlind
U periodu između 1991 do 1993 godine, u Norveškoj su spaljene, uništene ili teško oštećene paljevinom 43 crkve, i lakše oštečene još nekoliko desetina crkava. Zajedno sa 3 vrlo glamurozna ubistva, paljevine su povezane sa tadašnjom norveškom black metal scenom i satanizmom. Knjiga je prva, i pored policiskih istraživanja, jedini pisani dokumenat koji detaljno opisuje te događaje, motive, pojedince koji stoje iza svih događaja, te kroz mnogobrojne intervjue sa najistaknutijim članovima scene, žrtvama i kroz analizu događaja, nudi odgovor na pitanja zašto i kako je došlo do svega, i kao trn u oku, na pitanje, da li stvarno satanizam stoji iza svega.
Knjiga započinje sa kratkim istorijatom heavy metala i o korjenima i vremenima kada se navodna satanistička ikonografija počela miješat sa muzikom, sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Sledeća poglavlja su posvećena Norveškoj Black Metal sceni i skandalima vezani okolo paljenja crkava, samoubistvo Per Yngve Ohlin (Dead iz benda Morbid i kasnije Mayhem), ubistvu Oystein Aarseth (aka. Euroymous, član Mayhem-a te vlasnik metal šopa Helvete i diskografske kuće Deathlike Silence Productions – generalno prihvaćen kao začetnik Black Metal scene), ubistvu Magne Andreasen (čovjeka na pogrešnom mjestu, u pogrešnom momentu), te Varg Vikernes (aka. Cout Grishnak, ubica Euronymys-a, vođa i jedini ćlan benda Burzum), te o mediskim pretjerivanjima i često pogrešnim tumačenjima. Događaji okolo njemačkog benda Absurd i ubistva Sandra Beyer-a, te o black metal sceni i najekstremnijim slučajevima u francuskoj, engleskoj, americi i rusiji. Slijede poglavlja posvećena norveškoj kulturi, vjerskoj i društvenoj prošlosti još od doba Vikinga, te skoroj prošlosti preko Kvislinga do modernih dana sve u nastojanju, i to vrlo uspješno, da se detaljno i jasno objasne događaji iz perioda ranih devedesetih.
Da li su autori objektivni? Može se slobodno reći da jesu, mada ima djelova gdje definitivno su bili povučeni svom mediskom pažnjom (sami naslov knjige navodi na pogrešan pravac i zaključke), i ovo je od najveće važnosti jer je knjiga bila dio scene, prvi i jedini pisani dokumenat koji je na jednom mjestu sabrao sva dešavanja i intervjue glavnih ličnosti, te su knjigu kupovali i čitali kako maloljetnici, tako i stariji, a povučeni medijima, najviše su je kupovali upravo oni koji su bili najviše i očarani svim tim događajima. Ne treba mnogo napominjati koliko par pogrešno ili pretjerano formulisanih riječi može da zaždi krv i ..... može da utiče na cijelu jednu generaciju željne uzbuđenja i prihvatanja, upravo kao što se desilo generaciji koja je odrastala početkom devedesetih.
Knjiga je puna intervjua rađenih iz prve ruke sa skoro svim najeksponiranijim članovima tzv. Black Circle i akterima scene i događaja, tako da možete pročitati mišljenjana o vrlo različitim temama, o početcima scene, o krivičnim djelima i kaznama, o politici, vjeri i religiji, ličnim stavovima, uvjerenjima i viđenjima od, pored već navedenih, i osoba poput Ihsahn, Samoth, Hellhammer, Bard Eithun „Faust“, Simen Midgaard, Jon „Metalion“ Kristiansen, Snorre Ruch, pa čak i Anton Szandor LaVey i dr.
Uglavnom, nakon svega, nakon svih intervjua, analize događaja, policiskih izvještaja, novinskih članaka itd., zaključak autora je da:
a.) kompletna priča okolo satanizma je isključivo služila kao ikonografija i samo su pojedinci bili (i ostali) i poklonici ideologije. Sama ikonografija tzv. satanizma, iliti odore, obrnuta raspeća, kaleži, crna boja itd., su bili jednostavno način fizičke intimidacije društva, nastojanje mladih momaka i djevojaka da impresioniraju, zastraše i uvjere u ozbiljnost njihovih namjera kroz najagresivnije postupke i izgled;
b.) sva kriminalna djela su bila podstaknuta ekstremnim desničarskim idejama koje su se stvorile u maloljetnicima i narasle do te mjere da od ideje prerastu u djela, u godinama kada su već bili smatrani krivično odgovornima. To nije satanizam, već socio psihološki poremećaj izazvan serijom drugih događaja koji prožimaju cijelo Norveško društvo.
Teška tema o uvjerenjima, politici, psihičkim poremećajima, odrastanju, sazrijevanju, o problemima koje donosi represivno društvo, i u svemu tome je i muzika upletena i ocrnjena. Nakon detaljne analize je jasno da satanizam je bio prisutan čisto radi ikonografije i zastrašivanja, dok je nacionalizam, povratak starim nordiskim običajima, kulturi i tradiciji iz vremena Vikinga, bio glavni motiv iza svega, na vrlo drastičan i nasilan način. Kako i zašto tačno – za to ipak preporučujem knjigu jer u ovo par redova može vrlo malo, nedovoljno da stane.
Naravno, mediji su svu tu prašinu okolo satanizma još i više podigli iz želje za mediskim skandalima, čitanošću i prodajom, čitaoci su bezrezervno i bez ikakvih istraživanja prihvatali sve zdravo za gotovo, i tako je počeo sunovrat pretjerivanja i sama muzika je bila u sve ovo upletena i ocrnjena do krajnjih granica. Ponavljam, satanizam kod ogromnog dijela bendova (ali ne svih) je tada, kao uostalom i danas, bio samo scenski nastup, a ne uvjerenje ili vjera, i fenomen (ili pak uvjerenje, vjera, kult – nazovite kako vam najviše odgovara) koji ide pod imenom „Satanizam“ je nešto vrlo drugačije, pojava koja je površno shvaćena i obrađena još slabije, a zaslužuje dublju analizu jer više nije od perifernog značaja.
To je bila situacija početkom i sredinom devedesetih. Prošlo je podosta godina i mnogi događaji su sada teške priče, a akteri, kao i usputni posmatrači (u kojima će se i neki od vas prepoznati), su danas odrasle osobe. Kakva je danas stanje, danas kada je Vikernes odslužio kaznu i izdao već nekoliko Burzum albuma, danas nakon ritualnog samoubistva Jon Nodtveidt (vođe benda Dissection i također duboko uvučen u gorepomenutu priču), danas kada imamo bendove Watain ili The Devils Blood koji ponovo evociraju neke djelove tih vremena? Koliko se može povezati? Da li je ovoga puta drugačije, da li je istinito? Kakava je situacija kod nas? Sva pitanja koja imaju itekako veza sa događajima iz početka devedesetih, ali nisu dio ove knjige i zaslužuju posebnu analizu i poseban članak, a do tada, u ovoj knjizi imate sasvim dovoljno materijala za razmišljanje.
Nikola Franquelli