Uvjek sam volio bendove koji se ne boje istraživanja i kojima miješanje pravaca nije sinonim za prodaju. Već podosta vremena nisam čuo bend (sa izuzetkom Kvelertak) koji miješa više pravaca, navodno nespojivih, i da to radi suvislo i bez onih grubih izmjena u tempu ili melodiji koji dižu sve dlake na tijelu. Muzika benda Cormorant je u osnovi black metal, ali ako ste počeli da kolutate očima i da se prisjećate najistaknutijih bendova black pravca, te muzičke agresije, pretjerivanja sa šminkom, doktrine i dogme ... sve to stavite sa strane jer jedina dodirna tačka sa tim načinom sviranja, komponovanja i prezentovanja muzike, je primjetna samo u najagresvnijim djelovima pjesama kojih i nije toliko mnogo. Cijela ta black muzička slika je protkana i izmješana sa nevjerovatnom dozom senzibiliteta i mid tempo melodijama koji su okosnice folka ili hard roka nego black metala (rekao sam vam da je neobična kombinacija i pjesma „Confusion of Tongues“ je možda baš najreprezentativnija) i nije za čuditi jer su Cormorant sa američkog kontinenta i mnogo im je bliži taj senzibilitet nego depresivni skandinavski zimsko avetni koji mnogi američki tzv. Black metal bendovi u potpunosti bezuspješno i smiješno nastoje da kopiraju (vide li oni koliko su smiješni? Ne očigledno.) Upravo ova nesvakidašnja mješavina agresije i ljepote, pitkih melodija i detaljno urađenih aranžmana, čini ovaj album itekako zanimljivim i bitnim za širu scenu jer je još jedan stepenik u muzičkoj evoluciji.
Ako se prihvatite „Dwellings“, onda se pripremite na slušanje jer ovo nije jedan od onih albuma koji se odmah vare (i koji su u slušaocima stvorili ljenost i netrpeljivost prema bilo čemu što ima više od tri rifa - „ko će to slušat'“).
I još jedna vrlo bitna stvavka - bend svira! Može vam ova moja tvrdnja zvučati smiješno, ali kada pogledamo jedan ogroman broj današnjih bendova, primjećujemo da sve manje i manje „sviraju“. Vrte se rifovi do besvjesti, i to je to. Solaže, komponovanje ritmova sa više nego četiri gitarske žice, i pravih malih umjetničkih djela je sve više zapostavljeno zarad instant uspjeha. Cormorant ovo mijenjaju i svaka pjesma je cjelina složena iz više manjih i to dobro razrađenih i detaljno komponovanih djelova.
Za kraj bih spomenuo još i nesvakidašnji omot u neobičnom formatu, prepun detalja, znakova, priča u malom i pravo malo umjetničko djelo per se. Jedino što bih izdvojio kao ne baš najbolje rješenje je glas pjevača. Uvjeren sam da može bolje, nego da krešti kao da su ga uštekali na transformator.
Nikada ne podcjenjujte ljudsku maštu i strpljenjem i vremenom se i „nespojivo“ itekako može spojiti („Funambulist“).
Nikola Franquelli