Da li ste zaista sigurni u svom domu? Kome možete istinski verovati? To su glavna pitanja koja ovaj film postavlja, i to jako dobro, efikasno, pomalo hladno ali to ovo i čini jednim odličnim filmskim iskustvom. Film, kao plod španske kinematografije, je lišen bljutavih klišea kojih bi ovakav film snimljen u Holivudu bio prepun, što pomalo izaziva sreću, jer je došao dan kada je više nego ikada jasno da evropska kinematografija može da tvori sasvim konkurentne filmove, koji, iako nisu prepuni vizuelnih efekata, istovremeno izazivaju emotivnu reakciju kod gledaoca i ne vređaju njegovu inteligenciju dok ih gleda, bilo da ih evaluira ili sa ciljem da se opusti i zabavi tokom tih 90ak minuta.
Žanrovski, film svrstavamo u psiho trilere, ali ovde imamo jednu situaciju drugojačiju od one gde su u prvom planu klasične izopačene ubice ili uvek popularne teorije zavere, političke spletke i drugo. Glavni lik, Cezar, je od početka morbidan, suicidalan, ali i savršen primer koliko je ljudsko iskustvo čudno i raznovrsno, i koliko je različitih načina da se postigne sreća. Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane, i na temelju te poslovice gradi se njegovo iskustvo, koje je sve samo ne moralno. Ali, i nemoralni ljudi moraju da žive, a na Cezarovom putu ka sreći nema mnogo prepreka koje će ga zaustaviti, bilo to dobro ili loše. Većina ljudi će reći da je to loše, ali dajte ovom recenzentu jednu malu sumnju potkrepljenu činjenicom da čovek mora biti izgnanik, na ivici nervnog sloma da bi razmišljao na Cezarov način, ali i da ista daje jedno novo, amoralno tlo na kome je moguće možda tvoriti jednu alternativnu realnost, realnost toliko drukčiju od naše da bi bilo nemoguće da dobije bilo koju drugu karakterizaciju od društva, nego onu da je zla. Ipak, bilo da volite svoju moralnost relativnom, ili apsolutnom, ne bi trebali da propustite ovo nadprosečno gledalačko iskustvo, jer je malo filmova koji na ovako dubok način mogu da zaljuljaju tunel kroz koji posmatrate svet i ljude oko sebe. Takođe, uočio sam jednu činjenicu - ni u jednom momentu me nije blam likova, što se često događa kada malo dublje posmatram akcije aktera na ekranu bilo kog filma-ovo su organski, živi ljudi, ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim manama i patetičnim kvazi-srećnim egzistencijama koje je tako lako moguće pokvariti da vam prosto dođe da ih zapitate, virtuelni ili ne, da li zaista veruju u laži koje sami sebi ponavljaju svaki dan. 
P.s. Pohvalio bih i fotografiju, koja je dosta originalno postavljena, i savršeno daje kontrast između osunčane sreće napolju i mračne izokrenutosti glavnog lika. 
8/10
Ilija Đurđanović