Nervecell – Psychogenocide

Već odavno je evidentno da je heavy metal, i rock and roll sa svim svojim pravcima i podpravcima, opšteprihvaćni globalni trend, da već dugi niz godina nije ograničen samo na tradicionalno evropsko ili američko trzište i da bendovi svakog dana se pojavljuju i iz zemalja za koje nikada ne bismo ni pomislili da rokenrol može da postoji (zbog kulturoloških, socijalnih razlika i donekle izolacije). Tako danas ima uspješnih bendova iz Irana, Singapura, Malezije, Čilea, a Nervecell dolaze iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, tačnije iz Abu Dabija, još jedno nesvakidašnje mjesto na svjetskoj rokenrol karti. Uvjek je interesantno čuti o bendovim koji dolaze iz neočekivanih predjela, međutim, u slučaju benda Nervecell, interesovanje nije iazvano isključivo egzotikom zemlje porijekla benda. Dok jedan dio bendova sa dalekog i bliskog istoka, je više okrenut lokalnom tržištu i ukusima, ili su jednostavno kratkog daha, ili samo više kao usputna zanimacija i dobar provod, dotle Nervecell imaju drugačiji apetit i gaze naprijed vrlo ozbiljno. To ne rade ultra napadnim imidžom, djetinjastim skandalima ili ogromnom reklamom, već pristupom svojoj muzici, raznovrsnošću i kvalitetom iste. Muzika koju sviraju Nervecell je opisana kao death metal, i prvi sinonimi za ovaj pravac su ultra brutalni vokali i razarajuće brze instrumentalne dionice. I to sve i imate na ovom albumu, ali sa jednom velikom razlikom. Tamo gdje mnogi, pa i mnogo poznatiji, padaju (na ispitu pretjerivanja), Nervecell udaraju po prednjoj i zadnjoj kočnici i spuštaju loptu. U pitanju je balans brzine i sporih djelova, melodije i agresije, i vrlo važno, nabudžene kontra normalne, prirodnije produkcije. Na sva tri polja, „Psychogenocide“ je urađen jako dobro. Sve je idealno izbalansirano, i na primjeru produkcije, nigdje nećete čuti da dupli bas bubanj, u momentima najvećeg zanosa, prekriva druge instrumente. Jednostavno rečeno, sve je svedeno na mjeru, nema pretjerivanja, a tu dodajte i vrlo vješto komponovanje i aranžmane prepune melodiskim pasažima koji vrlo efektno zadržavaju pažnju slušaoca. Kratko rečeno, neusiljen, pitak, jednostavan a efektan album bez pretjeranog studiskog uljepšavanja. Nema na albumu ništa novo ili neviđeno ili revolucionarno, ali način na koji su „Psychogenocide“ pjesme komponovane, aranžirane i odsvirane, je za svaku pohvalu i pravo su osvježenje na sceni koja je pretrpana bendovima koji samo žure i mlate kao muve bez glave u konstantnoj trci jedni sa drugima. Nervecell vrlo jednostavno i efektno pokazuju kako zvuči bend koji pravi muziku za sebe, a ne za druge. Da se razumijemo, ne uvrštavam „Psychogenocide“ u vrh sveukupne metal produkcije, ali ovakvu umješnost i samokontrolu ne gledam svaki dan, i svako koga interesuje ovaj pravac, sigurno će naći dovoljno razloga da ovaj album preslušava dosta dugo, a fanovi i promoteri svugdje po svijetu su ih već primjetili i bend možete čuti i vidjeti na svim najvažnijim ljetnjim festivalima.