Mone, Rađanje Sunca, 1872.
Impresionizam (franc. Impression, utisak) je pravac u novijoj umetnosti koji se javlja šezdesetih godina XIX veka u Francuskoj i dominira poslednjim decenijama XIX i prvom decenijom XX veka. Proizlazeći iz društvenih okvira i duhovne klime Drugog carstva i Treće republike, impresionizam zadobija specifična obeležja: senzualistički odnos prema realnosti i hedonistička težnja da iz realnosti odabere kao motive umetničkog srtvaranja one komplekse u kojima se može iživeti individualno.
Njegovu pojavu najavljuju Englezi Džon Konstebl i Vilijam Tarner, kao i Francuz Gistav Kuber (inicirao slikanje kao metodu neposrednog promatranja prirode i fiksiranja sadašnjosti koja izmiče), dok su najznačajniji predstavnici (i osnivači) Francuzi Eduar Mane (koji je prekinuo s tradicionalnim slikanjem svetlosti i senke i započeo upotrebu jakih boja), Klod Mone, Kamij Pisaro, Alfred Sisle, Edgar Dega i Ogist Renoar.
Impresionisti su slikali fluidni trenutak, nastojeći da predmetima fiksiraju treperenje svetlosti, ostavljajući po strani sve što nije utisak viđenog. U prvi plan dolaze čulni, nemisaoni, „sadašnji“ utisci boje i svetla, a samom se predmetu daje sporedno značenje. Zapostavlja se precizan crtež i statična struktura oblika, a preferira prikazivanje prolaznih momenata, pokreta, koji se ostvaruju u potpunoj slučajnosti trenutnog utiska.
Proširenje i obogaćenje slikarske vizije, koje je impresionizam doneo kao novost, imalo je i negativnih posledica. Svojim analitičkim postupkom impresionizam je sasvim rastvorio oblik i time eliminisao osećaj taktilnosti. Sumarno je vizija dobila na kvantitetu, ali je izgubila na kvalitetu; ostala je manje-više na površini.
Priredila Tamara Lujak