Beleške Ljubomira Stanivukovića 28.05.1941, bivšeg pripadnika SKOJ-a
Već nekoliko dana, kažem dana, mada se sve dešava pod okriljem noći, Nemci dovlače u tvrđavu nešto skriveno pod ceradama i u drvenim sanducima, koje su krasili jedino brojevi odštampani crnom bojom i obavezni kukasti krst sa orlom u krugu.
Mi, pripadnici SKOJ-a za Smederevo okupljali smo se kod Raše na tavanu i kroz mali prozor smo pokušavali dokučiti o čemu se radi. Srećom noći su bile vedre i pune mesečeve svetlosti koja je zasipala tvrđavu despota Đurđa i proklete Jerine. Svetlost se reflektovala i sa glatkih površina Dunava i Jezave a srebrni odsjaj sa šina je vijugao pored tvrđave i gubio se dalje senkama lipe i platana. No uprkos ovom dobrom svetlu za noćne prilike nismo uspeli ništa saznati. Nije bilo sumnje da se radi o nečemu veoma važnom. Kada su Nemci u tvrđavu dovozili oružje, granate i municiju bilo je to neskriveno od očiju javnosti, želeli su demonstrirati svoju snagu. Sada su delovali pod okriljem noći. Mi smo ih zvali vampiri ali ne samo iz razloga što su svoj posao radili noću već i zbog činjenice da su na svojim šapkama imali simbol slepog miša.
Koliko su nas drugovi obavestili sanduci su dolazili brodovima iz Rumunije u pratnji torpednih čamaca i pojačane straže na putevima kraj obale. Bio je to tek početak rata, istina nismo tada verovali da će trajati godinama, očekivali smo ulazak Rusije u rat i potom brzi slom Nemačke. Ali i Nemci su neprestano pričali o svojoj brzoj pobedi i sve su podredili vojsci: industriju, nauku, misli, čitave živote...
Ova noć bila je posebna zbog prisustva značajnih drugova iz Beograda. Oni su veoma ozbiljno shvatili naš poziv i naše reči da se nešto neobično dešava u smederevskoj tvrđavi.
«Da li su sanduci uvek bili ovakvi?» upita me Mustafa, jedan od drugova prispelih iz Beograda, skidajući dvogled sa očiju i predavši ga meni u ruke.
Pogledao sam ka železničkoj stanici. Pogled mi je klizio od zadnjeg vagona i išao lagano napred prateći užurbane pokrete Nemaca. Desetak njih je tovarilo sanduke na kolica koja su pokretala bešumni elektromotori a dvojica su stajala malo dalje sa automatima na grudima i prstom na obaraču. Pogledi su im kružili u potrazi za nevidljivim posmatračima. U trenu uhvatih pogled jednog od njih i trgnuh se, odvojivši dvogled od očiju. Znam da je to nemoguće ali imao sam utisak da se i on trgao kada su nam se ukrstili pogledi.
Nekoliko sekundi kasnije nastavih sa osmatranjem i pogled mi prelete preko lokomotive koja je ispuštala guste oblake pare i dima i skrivala vojnike koji su dalje odvozili sanduke. Svetlo na njoj bilo je ugašeno a crno telo je slabo odražavalo srebrnkastu svetlost meseca. Da, sanduci su bili drugačiji nego oni ranije. Zašto? Pokušavao sam smiriti ubrzano disanje i drhtave ruke i srediti misli. Oni sanduci ranije bili su od grubo klesanog drveta i sa svastikom. Ovi sada bili su od fino obrađenog drveta, obojeni tamno zeleno i sa ispisom koji nisam uspeo pročitati jer su slova bila isuviše mala.
«Ne, ovi sanduci su drugačiji,» rekoh i pogledah ka Mustafi. «Nema nikakve sumnje.»
«Imaš li neko objašnjenje ili pretpostavku...?»
Slegoh ramenima. Sve ovo bilo je bez imalo logike, bar za mene i moje drugove. Zurio sam u Mustafu očekujući objašnjenje od njega. On se češkao po bradi nekoliko sekundi a onda reče.
«Vidiš, postoje indicije da su sanduci do sada stizali iz Rumunije. To ste i potvrdili. A ovi sanduci sada su stigli iz Nemačke. Drugovi su primetili da je ovaj voz prošao kroz beogradsku železničku stanicu. Velika je mogućnost da se njihova planirana akcija bliži kraju. Ovde, odnosno u tvrđavi oni žele spojiti nešto pristiglo iz Rumunije sa onim doveženim iz Nemačke. Ali pitanje je zašto ovde i zašto sada?»

Beleške Jirgena Bruma 30.05.1941, bivšeg pripadnika specijalne jedinice Fledermaus
Ne spavam već noćima. Spavam danju kao šišmiš a noću krećemo u akcije. Jedinica za posebne zadatke Fledermaus (Slepi miš) izmeštena je iz Bavarske, gde smo imali obuku u zamku koji je pripadao grofu fon Rajnhardu, pripadniku stare i provrene nemačke porodice. Stari grof se retko pojavljivao u javnosti posle misterioznog nestanka svoje supruge, sve dok na vlast nije došla nacionalsocijalistička partija.
Možda pišem malo nasumično ali reči zapisujem onako kako mi naviru sećanja. Prvi susret sa njima je bilo moje najneobičnije iskustvo u životu iako smo za to bili teorijski dobro pripremljeni. Naši predavači su bili izvrsni poznavaoci okultnog i onog što se u narodu smatralo za praznoverje. Izučavali smo dela Lavkrafta, Stokera, Meri Šeli, Brema Stokera, Kroulija, Paracelzijusa i sijaset drugih, koje bih mogao nabrajati bar još pola stranice. I dok su se jedni trudili da dokažu da postoji nešto više od obične materije i običnog života drugi su poricali i ismejavali takve tvrdnje, krijući istinu od najvećeg broja ljudi. Samo oni najuporniji su se uspevali izboriti za istinu.
Biblioteka grofa Rajnharad bila je jedinstvena i po izgledu i po sadržini. Sve knjige su bile u povezu od crne kože i sa naslovima ispisanim u zlatotisku. I svi ti naslovi odnosili su se na vampirizam.
Uprkos svom teoretskom znanju trebalo mi je dva dana da prepoznam istinu. Fon Rajnhardovo neobično ponašanje bilo je tipično, noćne aktivnosti, izbegavanje sunca i srebra, odsustvo senki i draza... fon Rajnhard bio je vampir.
Našem Fireru bile su potrebne sve snage da bi što brže stvorio novi svetski poredak. Vrsta kojoj je pripadao fon Rajnhard sa svojim osobinama mogla je biti od značajne koristi. Zamislite samo ratnike koji noću vide odlično i pri tome su praktično neranjivi. Dobro, imaju i oni svoje slabe strane ali su i pored toga daleko nadmoćniji od smrtnika. Od trenutka spoznaje o prirodi grofa Rajnharda boravak u zamku mi je bio pomalo nelagodan uprkos prijateljskom stavu fon Rajnharda.
A znanja koja nam je preneo stari grof bila su veoma korisna za naš budući rad. Naša teoretska znanja dopunjivao je primerima iz prakse. Čak smo i sami bili prisutni u nekoliko njegovih noćnih pohoda, sa pristojne daljine posmatrajući kako se on od uglednog gospodina pretvara u zver. U današnjoj Nemačkoj mogao je loviti mirno, ljude obeležene žutom trakom i davidovom zvezdom i onako niko nije vodio kao nestale.
Za njim su ostajala beživotna tela, beskrvna i samo su dve ranice na vratu u blizini žile kucavice ukazivale da su te osobe pretrpele neprirodnu smrt. Grof je na svoj način pomagao da se reši konačno pitanje Jevreja i istovremeno obezbeđivao našim laboratorijama dobar «materijal» za proučavanje i eksperimente.
Bili su to dani pripreme i obuke a zatim je usledio rat, prvo sa Poljskom i ostalim susednim zemljama. Očekivao sam da će se naše znanje odmah primeniti i da ćemo pomoći Fireru svim snagama i umećem. Umesto toga usledilo je razočaranje. Dok su naši Meseršmiti nadletali nebo Evrope, naši tenkovi gazili tlo i osvajali teritorije, jedinica Fledermaus je tavorila i obavljala gotovo rutinske vežbe u kampu kraj Minhena. Već smo svi pomislili da smo zaboravljeni i da je čitav naš projekat pao u vodu kada je usledila naredba za pokret. Na Balkan. Deo naše jedinice je izmešten u Rumuniju, u Transilvaniju a ostatak u Srbiju u neku srednjovekovnu tvrđavu na Dunavu u gradiću po imenu Smederevo.

Beleške Ljubomira Stanivukovića 03.06.1941
Posle boravka druga Mustafe Golubića u Smederevo su došli ljudi čija imena smo do tada izgovarali samo šapatom i ako to jedan komunista može reći gotovo pobožno. Ivan Stevo Krajačić, poverljivi čovek kominterne, Miloš Matijević Mrša, član beogradskog MK i David Pajić, član PK KPJ, za koje se pričalo da su dobri stručnjaci za eksplozive i sabotaže. Zadrhtao sam od uzbuđenje, spremalo se nešto veliko. Do sada smo izveli samo nekoliko manjih akcija u koje su spadale napadi na trajekte i paljenje cisterni sa gorivom ispred kafane Akvarijus.
Istovremeno smo primetili i pojačano prisustvo nedićeve žandarmerije i snaga Vermahta. Morali smo dobro paziti da se naše aktivnosti ne primete. Dogovor o preduzimanju potrebnih akcija smo obavili u kući kraj Donje vage. Niko ne bi rekao da se u toj kućici stešnjenoj u bagremima i topolama može skupiti deset ljudi. Ne bih prepričavao sastanak niti iznosio detalja razgovora. Zaključak je bio da se pre svega mora izvideti teren i da se ispita šta su Nemci unosili u sanducima u tvrđavu.
Provereni agenti Kominterne su doznali da su Nemci i pre i za vreme rata radili na razvoju novih tipova oružja. Sumnajlo se da su u sanducima delovi koje su dopremili ovde radi sklapanja a onda da se to oružje upotrebi u napadu na Rusiju.
Dragoljub Milićević i ja smo bili određeni da se nekako uvučemo u tvrđavu i saznamo šta se krije u sanducima i na osnovu toga će se utvrditi šta dalje preduzeti.
Iste večeri nas dvojica smo se našli u blizini tvrđave. Nismo smeli doći suviše kasno kada su straže pojačane zbog noćnih aktivnosti u tvrđavi. Prvi mrak je najsigurnije vreme, kada se još sve zvezde ne upale i kada je tama dovolno duboka da nas skrije od pogleda stražara.
Da bi smo se bolje uklopili u tamu obojica smo imali tamnosive pantalone i košulje i lake cipele sa gumenim đonom, pogodne za penjanje uz zidine. Još od detinjstva često smo se igrali oko tvrđave i unutar nje i peli se uz zidove dokazujući svoju hrabrost pred drugovima i pred devojčicama. Ovog puta u pitanju je bio sasvim drugačiji zadatak. Sada se nismo trebali pokazati već ostati skriveni.
«Kako ćemo preko zida?» upita me Dragoljub, osmatrajući kretanje stražara po kruništu tvrđave.
«Sećaš li se onog duda uz same zidine, gde mo se leti sladili i vraćali se kući umazani?»
«Da ali tog duda više nema...»
«Tačno. Nemci su posekli svo drveće oko zidina da bi spečili penjanje i ulazak u tvrđavu. Ali tu na tom mestu gde se nalazio dud zid je neravan i lak za penjanje. Uz malo užeta i veštine lako ćemo se popeti.»
Prišli smo do zidina skriveni tamom i šibljem i čučeći u žbunju osmotrili krunište tvrđave. Mesec je sijao punom snagom tako da smo jasno mogli videti stražarevo lice dok se šetao i osmatrao okolinu trđave. U jednom trenutku stražar je zastao i izgledalo je kao da osluškuje noćne šumove i pokušava utvrditi ima li nekog neuobičajenog zvuka, nešto drugo osim poja zrikavaca, šuma reke, krikova slepih miševa, koji su se gnezdil u šupljinama tvrđave i udaljene buke grada. Onda je pogledao u pravcu grma u kome smo bili skriveni Dragoljub i ja. Učinilo mi se da čitavu večnost gleda u našem pravcu. Već sam osetio kako mi se dlanovi znoje od nervoze. Ujednom trenutku se stražar i sagao da polje pogleda i onda sam i ja video njegovo lice sasvim jasno. Imao je neobičnu brazgotinu na desnom obrazu. Isprva sam pomislio da je to samo igra svetlosti i senke ali posle nekoliko sekundi i promene položaja glave shvatih da je ožiljak u obliku slomljenog slova S stvaran. Kasnije sam se često pitao da li je taj ožiljak slučajan ili je namerno načinjen.
I Dragoljub i ja smo, čini mi se, odahnuli preglasno kada se stražar konačno udaljio i nastavio šetnju. Pogledao sam u Dragoljuba i rukom mu dao znak da me prati. Počeo sam se penjati uza zid. Nije išlo lako kao nekada. Povremeno bih zastao da se odmorim i uhvatim vazduh, prilepljen uz zid kao gušter i ne usuđujući se da pogledam na dole, samo naviše ka cilju. Za sobom sam osećao Dragoljubovo dahtanje i povremeno osetio dodir njegovih prstiju po svojim petama dok se konačno ne dokopasmo vrha i onda sedoh na kamen i osmotrih unutrašnjost tvrđave, raspored stražara i oreme.
«Eno sanduka, uz desni zid.» pokaza Dragoljub na gomilu dvadesetak koraka od nas. «Hajdemo!»
Polegli smo po kruništu bedema i gotovo puzeći došli do mesta odakle smo se spustili do sanduka, ne izlažući se previše eventualnim pogledima u našem pravcu. Isuviše toga je zavisilo od ove naše akcije.
Konačno smo stajali pored sanduka. Još jednom sam bacio pogled naviše da proverim gde se nalazi straža i kada se uverih da nas niko ne može videti pristupih otvaranju jednog od sanduka načinjenog od grubo obrađenog drveta. Dragoljub mi dade metalni izvijač koji izvuče iz nogavice, gde mu je do sada bio privezan uz potkolenicu. Trudio sam se da što tiše odvojim pokopac od sanduka. U tišini noći glasni poj zrikavaca je bio naš jedini saveznik. Raspevani hor je svojom bukom dobro pokrivao škripu eksera koji su izlacili iz tvrdog drveta. Jedna daska se odvojila i nas dvojica nestrpljivo zavirismo unutra.
«Šta je ovo dođavola!» šapnu Dragoljub i trgnu ruku unazad. «Nešto sipkavo i vlažno.»
«Samo čas liči mi na... « zastao sam u govoru sipajući prah između prstiju i gledajući u šaku. «Liči mi na zemlju. Na običnu zemlju.»
Otvorili smo još nekoliko sanduka i svuda smo nailizali na isto. Zemlja.
Prešli smo na drugu gomilu sanduka i ovog puta Dragoljub se trgnu pošto otvori poklopac. Prišao sam i pogledao unutra.
Jedva sam mogao poverovati svojim očima. Unutra se nalazio mumificiran leš nekog muškarca sa brkovima. Bio je odeven u fino odelo, koje kao da nije pretrpelo nikakve tragove vremena. A ono što je bilo najneobičnije je drveni kolac, zaboden u predelu srca čovek.
«Šta je ovo?» prekrsti se Dragolju.
«Ne znam ali videli smo dovoljno, hajdemo... «
Izašli smo brzo i gotovo neoprezno. Sva sreća da nismo bili primećeni od strane straže.

Beleške Jirgena Bruma 01.06.1941
Po narodnom predanju ovu tvrđavu izgradila je neka njihova drevna vladarka, koje su, kako kažu zbog svoje nemilosrdnosti nazivali prokleta. Prokleta Jerina. Unutar zidina tvrđave podigli smo nekoliko šatora i smestili se na drugi kraj od laguma u kome su bili smeštena sva ona eksplozivna sredstva. Bilo je tu oružja zaplenjenog od srpske vojske, za koju smo mislili da će se boriti do zadnjeg čoveka a oni su potpisali kapitulaciju posle samo nekoliko dana. Po mojoj pretpostavci u lagumima i odajama tvrđave bilo je sakupljeno više stotina tona neeksplodiranih avionskih bombi, nafte, benzina, baruta, mina, granata i još koječega što je zaplenjeno ili pronađeno. Stvarno je neprijatno hodati i spavati na ovom mestu, koje bi moglo biti i prijatno da nije prisutna svakodvena opasnost po život.
Sama trvrđava je dobro očuvana i predstavlja snažno energetsko mesto, zbog čega smo je i izabrali za naš zadatak. Osim toga i njen geografski položaj je bio idealan za početak budućih operacija.
Prvih noći su nam dolazili sanduci iz Rumunije, iz Transilvanije. Sav onaj sirovi materijal koji nam je bio neophodan. Iole upućen poznavalac istorije i mitologije čuo je za priču o grofu Drakuli i vampirima. Često je dolazilo do zamene istorijskih i izmišljenih događaja. Uglavnom su to radili sami članovi vladove porodice želeći da zametnu istinu o sebi i svom vampirstvu. Ipak lokalno stanovništvo je najbolje znalo ko su oni, jer su se sledbenici vlada Cepeša hranili njihovom krvlju, krvlju njihove žene i dece. Da bi jedni živeli drugi su morali umreti. Seljanima je bilo dosta njihovog umiranja.
Pred zoru, jedne noći, u papirima koje sam proučavao nije zabeležen datum, ostvarena je dugo i u tajnosti pripremana osveta. Zamak vampira je napadnut sa svih strana, vatrom, svetom vodom i municijom od srebra i strelama od gloga. Naizgled svemoćna i besmrtna bića su podlegla mnogobrojno nadmoćnijim seljanima. Po završetku boja u srce svakog vampira je zabijen glogov kolac, da se više nikada ne probude.
Seljani su mislili da je to dovoljno. Nisu bili upoznati sa ritualom oživljavanja vampira. Mi iz jedinice Fledermaus, za posebne zadatke, proučavali smo drevne spise, skrivene po podrumima manastira i prašnjavim sanducima, koji su pripadali ljudima za koje smo imali osnovane sumnje da se bave onostranim.
Da bi se oživeo upokojeni vampir bilo je potrebno telo i zemlja iz kraja u kojem je vampir živeo, noć punog meseca i obredni ritual obavljen na snažnom energetskom mestu, kao što je drevna tvrđava despota Đurđa u Smederevu.
Naša tajna služba je još pre osvajanja Rumunije locirala mesto na kojem se nalaze tela grofa Drakule i njegovih sledbenika. Po pristupanju Rumunije silama osovine trupe naših odabranih vojnika su preuzele brigu o znamenitim stanovnicima Transilvanije. Njihova tela i sanduci sa zemljom su se počela transportovati do Smedereva. Istovremeno su nam iz domovine poslate dopunske stvari, za kojima se možda ukaže potreba ako ne krene sve po planu. U zelenim sanducima dopremljeno nam je oružje posebno izrađeno za municiju velikog kalibra, sa srebrnim mecima i samostreli koji su ispaljivali strele od glogovog drveta. Kao što rekoh namena ovog je bila samo u slučajuda se stvari otrgnu kontroli, ako oživljeni stvorovi kojim slučajem krenu protiv svojih gospodara. Protiv nas.

Beleške Ljubomira Stanivukovića 04.06.1941
Usnio sam ružan san. I što je najgore dok budan hodam slike tog sna mi još uvek promiču pred očima. Sa neba je pala vatra i zahvatila ljude koji su jurili ulicama dok se plamen vio za njima. Neki su se pokušavali spasiti u reci ali je i ona prihvatala plamen kao da rečnim koritom teče benzin a ne voda. U trenutku buđenja, još nesvestan da li je sve san ili nije i udarao sam se rukama i pokušavao ugasiti nevidljivi plamen...
Otišao sam na sastanak SKOJ-a sa teškom glavom i nesređenim mislima. Nepovezanim rečima sam pokušavao objasniti šta sam video u tvrđavi i da nije bilo Dragoljuba i njegovog izlaganja teško da bi iko razumeo šta sam hteo rećio
«I kažete u sanducima su se nalaziuli leševi i zemlja...»
«Da, leševi probodeni kolčevima», doda Dragoljub. «Kao u onim pričama o vampirima...»
«Praznoverje, praznoverje...» mrmljao je Mustafa. «To nas ne zanima ali zemlja, zemlja, tu je ključ... možda je u pitanju neka ruda, uranijum...»
«Daaa,» ote se uzvik Dragoljubu. «Čuo sam o tim istraživanjima i nastojanjima da se napravi superbomba na bazi uranijuma.»
«Dobro razmišljaš momče». Pohvali ga Mustafa i stavi ruke u džepove zagledavši se kroz prozor. «Moramo pod hitno dići tvrđavu u vazduh.»
«Kada?» upitah zainteresovano.
«Odmah. Danas, sutra dok ne bude kasno. Sutra je pazarni dan u Smederevu u svoj toj gužvi biće najlakše dići tvrđavu u vazduh. Pažnja Nemaca biće skrenuta na drugu stranu a puno prisutnih ljudi biće svedoci našeg poduhvata.»
Želeo sam učestvovati u akciji ali su mi zbog današnje smušenosti uskratili poverenja da ne bih nešto zabrljao. Uzalud su bila moja nastojanja da ih ubedim u suprotno. Za ovaj zadatak su trebali ljudi sređenih misli i mirne ruke a ja to danas nisam bio. Damjan i Dragoljub su određeni da sutra dignu u vazduh u jednu od čeonih kula u kojima se nalazilo dosta municije. Sve je planitrano vrlo jednostavno. Sa mesta gde će biti skriveni od pogleda stražara samostrelom će ubaciti zapaljenu strelu na gomilu municije a ostatak će eksplodirati kanije kada se vatra i eksplozije rašire po celoj tvrđavi.
Išao sam potišten probijajući se kroz gomilu ljudi. Kraj zgrade banovinske uprave naiđoh na gužvu i prvo pomislih da se desilo nešto neprijatno a onda iz razgovora shvatih da su to glumci koji su potegli čak iz Novog Sada da bi im ovde bile isplaćene zaostale plate pošto su ih iz njihovih domova i pozorišta najurili Hortijevi vojnici. Po nezadovoljnim reagovanjima glumaca shvatio sam da plate još uvek nisu stigle jer su okupatorske snage zahtevale prvo da svaki od glumaca donese potvrdu o svom arijevskom poreklu. Smešno i tužno.
Beleške Jirgena Bruma 05.06.1941
Večeras je značajna noć. Večeras ćemo pokušari da oživimo Transilvanske vampire i našem Fireru podarimo nove ratnike, jače, neuništive i sposobnije od ljudi. Drhtim od uzbuđenja. Znam da to nije dobro ali čovek sam, da čovek slab i nemoćan i zato želim da se stvori ta nova rasa ratnika, jaka, bezosećajna i svemoćna.
Grad je prepun ljudi, kao da su se sva okolna sela sjatila ovde da prodaju svoju robu ili su došli nekim drugim poslovima, samo oni znaju kojim. Ulice grada su tesne i prašnjave, tek poneka ima makadam a vrhunac je kaldrma koja se nalazi samo na glavnom gradskom trgu. Išpao sam sve dalje i dalje bežeći od ove gomile, u suprotnom smeru od glavnog toka, obučen u obično građansko odelo, da potražim neku malu kafanu, kakvih ovde ima dosta i uz hladno pivo sredim misli. Ulica je bila strma i vodila je ka delu grada koji se zove Carina. Prolazio sam pored dućana i krojačkih radnji. Svi su širom otvorili vrata očekujući dobar pazar od pristiglih ljudi. Još jednom sam se osvrnuo i pogledao ka tvrđavi i video prostor koji su oivičavali reke Dunav i Jezava, Karađorđevo brdo i Majdan. I zaprepašćen shvatih da iz tvrđave izbija beli dim. Srce mi je htelo iskočiti. Prvo sam čuo rasprskavanje sitne municije a onda par granata. Bacio sam se na prašnjavu ulicu dok su mi se pluća punila smradom prašine i otpadne vode koja je tekla jarkom između ulice i drvenih ograda. Zaglušila me je strahovita buka i talas vrelog vetra jurnu preko mene. Čini mi se da sam ostao ležati čitavu večnost dok se tutnjava nije smirila. A onda se ču lelek žena i muškaraca. Dugo se nisam usuđivao pogledati ka tvrđavi.

Beleške Ljubomira Stanivukovića 05.06.1941
Peti je dan Juna. Danas ćemo Nemcima i narodu pokazati našu snagu. Nažalost ja neću učestvovati u toj akciji. I dok su se Damjan i Dragoljub upućivali ka mestu akcije ja sam šetao oko železničke stanice želeći da izbliza bacim još jedan pogled na tvrđavu. Uskoro je neće biti, ostaće samo ruševine. Osetio sam malo tuge pri pomisli da će biti srušeno nešto što je preživelko vekove.
Gužva je bivala sve veća. U Smederevo su se slivali ljudi sa svih strana i činilo mi se svim mogućim sredstvima. Seljaci su konjskim i volovskim zapregama dovozioli robu na pijacu. Bilo je tu sira, voća, povrća i sitne stoke, kokošaka, jagnjadi. Brodovi su se usidrili na obali Dunava a skela iz Kovina je išla tamo amo i neprestano dovozila nove ljude. Povremeno bih naleteo na nekog od drugova i samo bih klimnuo glavom, ništa ne govoreći jer je grad pun Ljotićevaca.
Nedaleko od tvrđave stajao je voz. Bila je obavijena parom a iz dimnjaka bi pokatkad izleteo oblak crnog dima. Ljudi koji su završili posao tiskali su se oko vagona i pokušavali da pronađu neko prazno mesto. Voz broj 4714, sa polaskom u 14 i 10. Još ima dosta do polaska i biće još veća gužva kada nagrne još ljudi koji žure da završe posao i požure da uhvate ovaj voz. Mašinovođa Andrija Pišler, koliko puta smo razgovarali i koliko puta me je uvodio u lokomotivu pokazujući mi kako se upravčlja ovom metalnom grdosijom, stoji naslonjen na prozor i priča sa Tanasijem Ognjanićem otpravnikom vozova, koji drži otpravničku palicu pod miškom i rukom briše znoj sa čela. Od silne buke ne čujem o čemu pričaju. Bilo mi je dosta, bliži se vreme akcike i pošao sam dalje da se ne zadržavam u blizini jer će Ljotićevci odmah početi da hapse sumnjive. A svi mladi su po pravilu sumnjivi. Polako sam se počeo penjati prašnjavim putem ka Carini. Ulica mi nikada nije izgledala strmija i duža ili mi je vrućina oduzimala dah.
Zastao sam i pogledao u sat. Džepna Omega, uspomena od oca. Kazaljke samo što se nisu poklopile u deset minuta posle dva. Voz bi sada trebao pšoći. Čika Andra sada ispušta paru i kada lokomotiva pisne poleteće i plamena strela ka tvrđavi. Digao sam pogled da vidim grad despota Đurđa još jednom i opazih kako se iz čeone kule izvija beli dim. Srce mi je zabubnjalo jače. Dim je bivao sve gušćii tamniji a onda kao da su se nebesa srušila i sav Božiji gnev prema grešnim ljudima sručio na Smederevo. Eksplozija je bila zaglušujuća. Daleko jača nego što smo očekivali. Talas vrelog vetra me je bacio i odleteo sam mekoliko metara dalje i pao.
Posle nekoliko sekundi ili minuta nesvestice počeo sam se dizati. Onda pogledah ka tvrđavi. Sve oko nje bilo je srušeno a njene dve čeone kule obavijene prašinom i dimom stajale su nakrivljene kao da ismevaju silu zemljine teže. U glavi mi se razbistilo i čuh lelek ljudi i žena koji su naricali za svojim mrtvima ili od bola. Niz lice mi potekoše suze. Ne zbog bola u ruci ili glavi. Ovaj bol je nastajao negde dublje.

TIHOMIR JOVANOVIĆ